четвртак, 30. април 2015.

Eckhart Tolle – Kraj patnje


Predaja znači da prihvatite ovaj trenutak kakav jeste. Ali nećete moći da se predate dok vam ne bude dosta patnje, dok ne budete patili dovoljno. I na nekom nivou vi prepoznate da se uglavnom ta patnja stvara sama. Stvara se iz otpora onoga što jeste, stvara se iz interpretacije nečega što jeste, dolazi iz misli, iz interpretacije, a ne iz situacije. Onda shvatite da ste dovoljno patili i samo kada ste zaista puno patili u životu, vi ste u mogućnosti da kažete da vam više ne treba.

Patnja je predivan učitelj, patnja je uglavnom čovjekov jedini spiritualni učitelj i patnja vas produbljuje i posteno erodira osjećaj koji Um stvari o sebi. Ego! I za neke ljude dodje trenutak kada shvate da su propatili dovoljno i to je na primjer slučaj sa skoro svim ljudima koji se povuku. Ako ih pitate svi su iskusili svoj dio ljudske patnje, inače ne bi bili otvoreni ka Poruci. Oni su iskusili svoj dio ljudske patnje i došli su do trenutka gdje su spremni da slušaju poruku koja kaže “Postoji drugi način života. Postoji drugi način života, kojim možete da živite, koji vama ne stvara dalju patnju.” Jer u velikoj mjeri ljudi sami sebi stvaraju patnju i kada ste spremni da čujete tu Poruku, to je zaista Poruka koja postoji u svakoj religiji.. To je najvažnija poruka budizma, a to je kraj patnje. Čak i najvažnija poruka Isusovih učenja je pronalaženje bisera velike vrijednosti, pronalaženja Carstva Nebeskoga koja je u tebi sada i ovdje. Kao što je rekao Isus i to je naravno kraj življenja u stanju patnje. Neko može da kaže da vam treba patnja da bi shvatili, da ste došli do tačke ostvarenja, da ne morate više da patite, i to je paradoks.
Ako ja nisam patio, onda ovo učenje ne bi postojalo. Možete reći da je jednim dijelom došlo kao rezultat intenzivne patnje, jer kao ljudsko biće ne bih mogao da se spiritualno razvijam ako nisam patio. Tako da je patnja moj najveći učitelj i patnja je za većinu ljudi najveći učitelj. I onda neki ljudi, kada postanu spremni, stupe u kontakt sa spiritualnim poučavanjem učitelja i tako mogu da ubrzaju proces ostvarenja. A to je da ne morate da patite, već samo da budete spremni da to čujete.


Buda je pričao o ničem drugom, prije 2600 godina, da može doći kraj samonanijete patnje i kada više ne nanosite sebi patnju (zapamtite to je misao, misao vas čini da patite više nego bilo šta drugo) to nije uobičajeno neka situacija, to je vaša interpretacija situacije kako je to u stvari strašno. Kada to shvatite onda vidite da postoji drugi način da živite, tako što se više ne raspravljate mentalno o tome šta jeste i to je kraj samonanijete patnje. I ako ne nanosim sebi više patnju, onda više ne nanosim patnju drugima, jer to dvoje uvijek idu zajedno.

Da li ste po navici “onaj ili ona što čeka”?


Čekate li iz navike? Koliko vremena u životu provodite čekajući? Ono što nazivam »čekanjem u užem smislu« jest čekanje u redu na pošti, u prometnoj gužvi, u zračnoj luci ili da netko stigne, da završite posao i tako dalje. »Čekanje u širem smislu« je čekanje odmora, boljeg posla, da djeca odrastu, uistinu smislenog odnosa, uspjeha, novca, da nekome budete važni, da se prosvijetlite. Nije neuobičajeno da ljudi cijeli život čekaju kako bi počeli živjeti.

Čekanje je stanje uma. To u osnovi znači da želite budućnost, a ne želite sadašnjost. Ne želite ono što ste dobili, nego želite ono što niste dobili. Sto god čekali, nesvjesno stvarate unutarnji sukob izme- đu onoga što jest sada i ovdje, gdje ne želite biti i projicirane budu- ćnosti koju želite. To uvelike smanjuje kakvoću vašega života, jer time gubite sadašnjost.
Nema ničeg lošeg u tome što težite poboljšati svoju životnu situ- aciju. Možete je poboljšati, ali ne možete poboljšati svoj život. Život je ono najvažnije. Život je vaše najdublje unutarnje Biće. Ono je već cjelina, dovršeno i savršeno. Vaše se životne situacije sastoje od okol- nosti i iskustava. Nema ničeg pogrešnog u postavljanju ciljeva i težnji za postizanjem. Pogreška se krije u tome što ciljeve koristite kao zam- jenu za osjećaj života, kao zamjenu za Biće. Tada nalikujete na graditelja koji ne obraća pažnju na temelje zgrade, nego puno vremena provodi gradeći katove. Jedina točka u kojoj možete pristupiti Biću jest Sadašnji trenutak. Primjerice, mnogi ljudi čekaju blagostanje. Po- štujete li, priznajete i potpuno prihvaćate svoju sadašnju stvarnost – ono gdje se nalazite, tko ste i što upravo sada radite – prihvatite li potpuno ono što imate, tada ste zahvalni za ono što imate, zahvalni za ono što jest, zahvalni za Biće. Zahvalnost zbog Sadašnjeg trenutka i ispunjenost života u Sadašnjem trenutku predstavljaju pravi napre- dak. Napredak ne može doći u budućnosti. S vremenom će se napredak očitovati na različite načine.
Ako ste nezadovoljni onim što imate ili ste čak frustrirani i bijesni zbog onoga što vam sada nedostaje, to bi vas moglo potaknuti da se obogatite, ali čak i kad biste zaradili milijune i dalje biste osjećali unutarnje stanje neimaštine, a duboko u nutrini ne biste bili zado- voljni. Možda ćete iskusiti mnoga uzbuđenja koja vam novac može pribaviti, ali to će doći i proći, a u vama će ostati osjećaj praznine i potreba za daljnjim fizičkim ili psihičkim ispunjenjem. Nećete prebivati u Biću. Stoga sada osjećajte puninu života koja jedina predstavlja pravo bogatstvo.
Odreknite se čekanja kao stanja uma. Uhvatite li sebe kako klizite u stanje čekanja… iskočite iz toga. Vratite se u Sadašnji trenutak. Samo budite i uživajte u postojanju. Ako ste prisutni, nikada neće biti nikakve potrebe da nešto čekate. Sljedeći put kad vam netko kaže: »Oprosti što si me morao čekati«, možete odgovoriti: »U redu je, nisam čekao. Stajao sam i uživao – u samom sebi.«
Postoji samo nekoliko uobičajenih strategija uma za nijekanje Sadašnjeg trenutka koje su dio običnog nesvjesnog. Lako ih je pre- vidjeti jer su u velikoj mjeri dio normalnog života: statični naboj traj- nog nezadovoljstva u pozadini. Ali što više vježbate nadgledanje vlastitog unutarnjeg mentalno-emocionalnog stanja, to će vam lakše biti uočiti kad upadnete u zamku prošlosti ili budućnosti, odnosno nesvjesnog i probuditi se iz sna o vremenu u Sadašnji trenutak. Ali bu- dite oprezni: lažno i nesretno ja, utemeljeno na poistovjećivanju s umom, živi od vremena. Ono zna kako Sadašnji trenutak predstavlja njegovu smrt i stoga se osjeća ugroženim. Učinit će sve što je u njegovoj moći da vas odvuče iz sadašnjosti. Pokušat će vas zadržati u zamci vremena.


Iz knjige Eckharta Tollea “Moć sadašnjeg trenutka”»

Meditacija je stanje bez uma


Meditacija je stanje čiste svijesti bez ikakvog sadržaja.

Obično je vaš um prepun otpadaka, baš kao kad je ogledalo prekriveno prašinom. Um je stalno u prometu: misli se kreću, težnje su u pokretu, sjećanja se kreću, ambicije se kreću- sve je to u stalnom prometu. Jedan dan unutra, drugi dan vani. Čak i kada si u snu tvoje misli neprestno rade, to su snovi. To su razmišljanja, to je i dalje briga i jad. To je priprema za naredni dan, neko podzemlje u tebi radi…
Meditacija,  š t a   j e  t o ?
Ovo stanje nije meditacija. Upravo njegova suprotnost je meditacija. Kada nema prometa tada i razmišljanje prestaje, misli se ne kreću, težnje se ne pokreću, ti si potpuno tih upravo ta stišanost je meditacija.
U toj tihosti istina se spoznaje, nikako drugačije.
Meditacija je stanje bez misli.
Ti ne možeš otkriti meditaciju pomoću uma. Um teži da ovjekoveči sebe. Ti ćeš naći meditaciju samo ako ostaviš misli po strani, ako budeš hladan, indiferentan, skriven od misli, a promatrati kako misli prolaze, ne poistovjećivati se sa time, ne misliti- ja sam to.
Meditacija je svjesnost da “ja sam” nije um. Kada svijest prodre dublje u tebe, tada malo po malo počnu nadolaziti neki trenucitrenuci tišine, trenuci čistog prostora, trenuci prozračnosti, trenuci kada se ništa ne kreće u tebi i kada je sve mirno. U takvim mirnim trenucima ćeš spoznati ko si, spoznat ćeš tajnu ovog bitisanja.
Dolazi dan, dan velikog blaženstva, kada će meditacija postati tvoje prirodno stanje. Misli su nešto neprirodno, to nikada ne može postati tvoje prirodno stanje.
Kada nema misli, tada smo jedino opušteni. No, to smo izgubili, izgubili smo rajsko blaženstvo. Ali to se može i povratiti.
Samo pogledaj u oči djeteta, tamo ćeš vidjeti nevjerovatnu tišinu, bezazlenost. Svako dijete dolazi na svijet sa meditativnim stanjem ali brzo
biva uvedeno u društvenu igru biva naučeno kako da misli, kako da kalkuliše, kako da bude razložno, kako da se samodokazuje; ono mora da uči riječi, jezike, koncepcije. Tako, malo po malo, ono gubi vezu sa vlastitom bezazlenošću. Ono biva zatrovano, otrovano od strane društva, biva jedan koristan mehanizam. Ono tako više nije čovjek.
Sve što je potrebno je da taj prostor ponovo zadobijemo. Ti si poznavao to i prije, zato si bio iznenađen kada si po prvi put spoznao meditaciju- neko veoma poznato osjećanje se rodilo, kao da je to već i ranije bilo. To je istina- poznavao si to i prije, ali si to zaboravio. Dijamant je izgubljen u gomili smeća. Ali ako bi to smeće razgrnuo, ponovo bi našao taj dijamant- to je samo tvoje. To zapravo nikada ne može biti izgubljeno, to samo može biti zaboravljeno.
Mi smo rođeni kao meditanti, a onda smo naučili puteve uma.
Ali naša prava priroda ostaje negdje skrivena duboko u nama kao neka podvodna struja. Bilo kog dan, bilo kada, ako se malo potrudiš ti ćeš otkriti da tvoj izvor i dalje teže- teže izvor svježe vode. Najveća radost u životu je da otkriješ to.


Osho: “Narandžasta knjiga”

Šta je sreća i kako je pronaći?


Što je to što svi traže? Sreća bez tuge. Kontinuirana sreća bez trunke tuge. ~ Lester Levenson
Sreća je u osnovi naše prirode.
Mi je rijetko pronalazimo, jer nismo u kontaktu sa našom pravom prirodom. Umjesto toga, sreću tražimo tamo gdje ona ne postoji.
Svijet poistovjećuje sreću sa ispunjenjem želja. Ipak, svaki postignuti cilj i ostvareno vlasništvo nad željenim stvarima pruža samo kratkotrajni užitak.
Premda možemo da cijenimo sve što imamo i da budemo zahvalni na tome, ipak, zadovoljstvo i užitak nije isto što i sreća.
S druge strane, neko može biti i voljen, čak obožavan, ali ipak ne biti sretan. Neki su ljudi, na primjer, smatrali da je Elvis Presley bio divan. Bio je zgodan, talentovan i ljubazan. Ipak, on sam, nije bio sretan.
Šta je, dakle, sreća?
Svako žudi za srećom, ali malo njih zna u njoj uživati. A oni koji uživaju u njoj, čine to samo na kratko. Vrijeme prolazi i ono što je prije bilo izvorom beskrajnog uživanja polako izblijedi.
Najbliži put kako doći do sreće jeste kroz ljubav. Voljeti stimulira sreću.
Sreća nastaje kada dajemo ljubav. Ona nastaje zato što je ljubav, takodjer, u osnovi naše prirode.
Dakle, kad volimo, mi smo sretni; a sretni smo jer smo to što jesmo i izražavamo svoju istinsku prirodu.
Naša prava priroda je sreća. To je kvaliteta duše. U stvari, duša je u svom primarnom aspektu svijest: blažena, mudra i moćna iznad svake mjere.
Međutim, mi rijetko doživljavamo našu istinsku prirodu jer smo rijetko u kontaktu sa dušom, a sve zbog naših ograničavajućih misli. One nam zasjenjuju dušu kao što oblaci zasjene sunce.
Zadatak svake osobe je da otkrije vlastitu dušu. Ovaj zadatak se obavlja kroz prakticiranje duhovnosti.
Kako širimo naše iluzije o prirodi svijeta i našeg odnosa prema njemu, tako postajemo sve više svjesni vlastitog sjaja.
Kada dajemo,  ljubav, i dijelimo ju, tada dotičemo veličanstvo naše duše. Mi ga izvodimo u svijet. Otkrivamo ga iza vela uma i pokazujemo sebe.
Onaj ko skine “glazuru”  misli, sve slojeve uma, postaje produhovljen.


Kad je um miran onda ne ostaje ništa drugo do beskonačno Ja.

Eckhart Tolle – Sada


Površno gledajući, izgleda kao da je sadašnji trenutak samo jedan u mnoštvu trenutaka. Svaki dan vašeg života izgleda kao da se sastoji od hiljade trenutaka u kojima se dešavaju različite stvari. Ipak, ako zavirite dublje, zar ne postoji samo jedan trenutak?
Uvijek?

Da li život ikada nije – ovaj trenutak? Taj jedan trenutak…
Sada, je jedina stvar od koje nikada ne možete pobeći. Jedini stalni faktor u vašem životu. Bez obzira šta se dešava, bez obzira koliko se mijenja vaš život, jedno je sigurno… Uvijek je Sada.
Obzirom da nije moguće pobjeći od Sada… Zašto ga ne bi pozdravili? Sprijateljili se sa njim? Kada postanete prijatelj sa sadašnjim trenutkom, osjećaćete se kao kod kuće bez obzira gdje ste. Ako se u sadašnjem trenutku ne osjećate udobno, bez obzira gdje idete, nosite sa sobom nelagodu. Sadašnji trenutak je takav kakav jeste. Uvijek. Možete li mu dozvoliti da bude?
Podjela života na prošlost, sadašnjost i budućnost je potpuna iluzija i tvorevina uma. Prošlost i budućnost su misaone forme, mentalne apstrakcije. Prošlost može biti upamćena samo u Sada. Ono čega se sjećate su događaji koji su se desili u Sada, i sjećate ih se u Sada. Budućnost, kada dođe, je Sada. Dakle, jedina stvar koja je stvarna, jedina stvar koja je ikada – je Sada.

Usmjeriti pažnju na SADA, ne znači negirati svoje potrebe u životu.To znači, prepoznati ono što je osnovno. Zatim se možete pozabaviti onim što je sekundarno sa velikom lakoćom. To ne znači reći: “Neću se više ničim baviti, jer postoji samo Sada” Ne.
Prvo, pronađite ono što je osnovno i učinite da vam je Sada prijatelj, ne neprijatelj. Priznajte ga, odajte mu počast.
Kada sadašnji trenutak postane temelj i primarni fokus vašeg života, vaš će se život odvijati sa lakoćom. Preskakanje obroka, izgladnjivanja, razrade poslovnih strategija, planiranja putovanja…
Šta je važnije? Djelovanje, ili ishod koji želite da postignete kroz delovanje? Ovaj trenutak, ili neki budući trenutak? Da li ovaj trenutak tretirate kao neku prepreku koju treba prevazići? Osjećate li da postoji neki budući trenutak koji je važniji?

Skoro svi živimo na ovaj način najvećim dijelom svog vremena.
Budući da budućnost nikada ne stiže, izuzev kao Sada, to je nefunkcionalan način života. To generiše konstantne unutrašnje nelagode, napetosti i nezadovoljstva. Ne cijeni život koji je Sada, i nikad nije u prošlosti ili budućnosti.
Osećanje “životnosti” (aliveness)* u svom tijelu. To će vas usidriti u Sadašnjosti. Konačno, nemožete preuzeti odgovornost za svoj život, sve dok ne preuzmete odgovornost za ovaj trenutak. Sada.
To je tako, zato što je Sada jedino “mjesto” na kome se život nalazi. Preuzeti odgovornost za ovaj trenutak, znači ne protiviti se dubokoj suštini (suchness)** Sada. Ne raspravljati se sa onim što jeste. To znači biti u skladu sa životom.

SADA je ono što jeste, jer ne može biti drugačije.
Što su budisti oduvijek znali, fizičari sada potvrđuju.
Ne postoje izolovane stvari ili događaji. Ispod površine, sve pojave su međusobno povezane… dio su ukupnosti kosmosa, koji daje formu u kojoj ovaj trenutak postoji.
Kada kažete “Da” za ono što jeste, ulazite u savez sa snagom i inteligencijom samog Života. Tek tada možete postati pokretač i dio pozitivnih promjena u svijetu. Jednostavna, ali radikalna duhovna praksa je, da prihvatate sve što postoji u Sada. Iznutra i spolja.
Kada je vaša pažnja usmjerena na Sada, nastaje budnost. To je nalik na buđenje iz sna. Iz snova misli, snova prošlosti i budućnosti. Takva jasnoća, takva jednostavnost. Ne postoji prostor za stvaranje problema. Samo ovaj trenutak, takav – kakav jeste. U trenutku u kome svesno zakoračite u Sada, shvatićete da je život svetinja. Kada ste prisutni, svetost postoji u svemu što opažate. Što više živite u SADA, sve više ćete osećati jednostavnu ali duboku radost postojanja i neprikosnovenost sveg života.
Mnogi ljudi zamjenjiuju Sada sa onim što se u njemu događa. Ali nije kao što se čini. SADA je dublje od onoga što se u njemu dešava. To je prostor u kome se događa. Zato, ne brkajte sadržaj ovog trenutka sa Sada. Sada je dublje od bilo kojeg sadržaja koji se u njemu javlja. Kada kročite u Sada, iskoračujete iz sadržaja svog uma. Neprekidan tok misli usporava. Misli više ne apsorbuju svu vašu pažnju. Ne grabe vas u potpunosti. Nastaje praznina između misli…
Prostranost. Mir. Počinjete da shvatate da ste daleko veći, silniji i dublji od vaših misli… Misli, emocije, čulna iskustva i sve drugo što doživljavate čine sadržaj vašeg života.

Moj život – je ono na čemu zasnivate osjećaj sopstva, i „moj život” jeste sadržaj, ili barem tako vjerujete.
Uporno ne vidite najočigledniju činjenicu: vaš najdublji smisao – Ja jesam – nema nikakve veze sa onim što se dešava u vašem životu, nema veze sa sadržajem.
Taj osjećaj – Ja jesam je jedno sa Sada. On uvijek ostaje isti.
U djetinjstvu i u starosti, u zdravlju i bolesti, u uspjehu ili neuspjehu, Ja jesam – prostor sadašnjeg trenutka – na svom najdubljem nivou ostaje nepromijenjen. Obično se pobrka sa sadržajem, tako da osjećate Ja jesam – Sada, samo blijedo i indirektno, kroz sadržaj vašeg života.
Drugim rečima: vaš osećaj postojanja postaje zamračen okolnostima, vašim tokom razmišljanja i raznim pojavama ovoga svijeta. SADA biva zamračeno vremenom.

I tako vi zaboravljate svoju ukorijenjenost u Biću, svoju božansku stvarnost, i gubite se u svijetu.
Konfuzija, bijes, depresija, nasilje i sukobi nastaju kada ljudi zaborave ko su.
Ipak, kako je lako sjetiti se istine i tako se vratiti kući:
Ja nisam moje misli, emocije, čulni opažaji i iskustva.
Ja nisam sadržaj svog života.
Ja sam život.
Ja sam prostor u kojem se sve događa.
Ja sam svijest.
Ja sam Sada.
JA JESAM.

Vorteks


Mnogi koji se bave prakticiranjem Zakona privlačenja mogu naići na termin Vortex. 

“Mi smo došli na ovaj svijet da budemo kreatori. Mi jesmo kreatori, samo što je neko svjestan, a neko nesvjestan kreator. Postoji nešto što zove Zakon privlačenja. To je zakon potpuno isti kao mnogi drugi u svemiru, koji funckioniraju, medjutim o Zakonu privlačenja nas nisu baš puno učili.
Što je Vortex i kakve veze ima sa Zakonom privlačenja? Prije svega, mi smo vibracijska bića, mi vibriramo, mi smo energija, sve oko nas je energija. To je prvo što moramo spoznati. Zašto je to važno? Zato što svojom vibracijom privlačimo odredjene stvari u životu, ljude, dogadjaje, sve…
Vortex je zapravo vrtlog  jedne pozitivne energije koja se nalazi na jednoj drugoj dimenziji koju mi ne vidimo jer smo fizička bića. Tu se nalaze svi naši snovi, naše želje, naše nefizičko ja, jedna predivna “drugačija” stvarnost. Kako smo enegija, mi smo i nefizička bića, ali nefizička bića u fizičkom biće. Dakle, produžetak smo nefizičkog bića. Kako život funkcionira i kakve veze ima Vortex?
Postoji nešto što se zove kontrast, a njega  defirniramo kao nešto loše, stvari koje nam se baš ne svidjaju. Ali život bez kontrasta nije moguć, jer nam je kontrast potreban da bismo odaslali sve ono što želimo u Vortex.  Jer u Vortexu je naš predivan partner, naše zdravlje, financijsko obilje, savršeno tijelo, predivan posao. To ne bi mogli staviti u Vortex da jednom nismo imali jednom loš posao, lošeg partnera, nismo bili zadovoljni sobom, bez novaca. Kontrast je nužan. Kad se desi kontrast vi ste odaslali u Vortex svoje želje, vaše nefizičko ja je u Vortexu i on sve to ima i vama samo govori, dodji u Vortex, privuci stvari iz Vortexa u svoj fizički život.
Kako vam to govori? Preko emocija. Preko emocija vam govori da ste dobrom putu, na lošem putu, da ste skrenuli s puta, ne približava ti se ono što želiš. Emocije su naš vodič i naš razgovor sa nefizičkim bićem. Kad se osjećate dobro, stvari iz vašeg Vortexa vam dolaze. Biti u Vortexu znači biti sretan.
Mi želimo sve što želimo da bi bili sretni. Zapitajte se zašto želite automobil, zašto želite partnera, zašto želite novac…  Jer mislite da ćete tako biti sretni.
Vaše nefizičko biće vam govori, budi sretan. Prvo budi sretan, da bi ti stiglo to (što želiš). Najbrže manifestacije će se dogadjati kad budete sretni. Shvatite da vam ne trebaju materijalne stvari da budete sretni. Kad znate kako Svemir funkcionira, onda ćete dobiti.. Jer vam taj auto više nije važan. Na vibraciji ste sreće gdje je to auto, i to auto stiže. Kad ste zaljubljeni u život dolazi vam partner, jer vam više nije važno da budete zaljubljeni, i onda vam on stiže.
Vortex vrtlog energije u kojem se nalaze sve vaše želje i svi vaši snovi, tu smo na ovom svijetu da budemo sretni, zadovoljni i ispunjeni uz pomoć našeg nefizičkog ja, uz pomoć Boga, duše, andjela, svemira, kako god hoćete, koji nam kroz emocije govori da li smo na dobrom putu ili ne privlačimo to što želimo.”

Ana Bučević

Moć pozitivnog unutrašnjeg dijaloga


Jeste li svjesni vašeg unutrašnjeg dijaloga? Ako ne, trebate početi s tim ovog časa. Samo se umirite i slušajte, u vama postoji jedan glas koji vam se obraća cijelo vrijeme. Ako ste ignorisali ovaj glas, propustili ste odličan alat za razvijanje jačanje vaše osobne moći.

Vaš unutrašnji dijalog može biti dobar ili loš. Ako imate naviku pozitivnog razmišljanja, vaš unutrašnji dijalog je, vjerovatno, pozitivan i vi ćete uživati u radosti pozitivnog življenja.
Na žalost, mnogi ljudi nemaju naviku pozitivnog razmišljanja i njihovi unutrašnji dijalozi su negativni. Mada rade naporno da bi poboljšali svoju situaciju, oni se doslovno samo vraćaju nazad cijelo vrijeme i pitaju zašto ne čine nikakav napredak.
Koliko uspjeha i osjećaja ispunjenosti ćete dobiti u životu je direktno propocionalno kvalitetu unutrašnjeg dijaloga. S obzirom da su unutrašnji dijalozi tako važni za vaš osobni napredak, potrebno je proučiti kakvu ulogu oni igraju.
Naš unutrašnji dijalog neprestano osudjuje i ocjenjuje šta god vidimo, čujemo ili osjetimo; naš unutrašnji dijalog daje ocjenu dobro ili loše, ispravno ili pogrešno, zasnovano na iskustvima iz prošlosti. Ovo je veoma važno za naš opstanak.
Ako vidite zmiju, vaš unutrašnji dijalog će vam reći da je opasna, ako vidite cvijet, vaš unutrašnji dijalog će reći da je lijep. Vaš unutrašnji dijalog igra ulogu stražara koji vas čuva od opasnosti. Medjutim, ovaj stražar nije uvijek od pomoći kad je u pitanju jačanje vaše osobne moći. Da li imate naviku da govorite riječi “ne mogu”? Ako imate, onda predlažemo da odmah eliminišete te riječi iz svoga rječnika. To je, možda, najvrjednija preporuka koju možete dobiti. PAZITE kad vam vaš unutrašnji glas kaže da nešto ne možete učiniti.
Da bi vas zaštitio od opasnosti vaš unutrašnji dijalog ima tendenciju da izbjegava nove stvari. Njegove namjere su dobre, on pokušava da vas zaštiti, ali istovremeno vas i previše ograničava.
Da biste mogli “rasti” morate prihvatiti nove izazove, učiti da radite nove stvari. Pretpostavite da želite zaraditi milion dolara, ali to nikad do sada niste učinili, pretražili ste bazu podataka vaših prethodnih iskustava, pohranjenih u svijesti, i niste uspjeli pronaći način.
Vaš unutrašnji glas bi zaključio “Ti to ne možeš”. On će uporno pokušavati da vas uvjeri da je ono što kaže istina, zato što on ne želi da budete u opasnosti. Ipak, realno gledajući vi morate steći nova iskustva i sposobnosti kao i novi mentalni sklop milionera, kako biste imali iskustvo zarade toliko novca. Nikad nećete naći rješenje u svojoj staroj bazi podataka. Zamijenite negativni unutrašnji glas sa novim, pozitivnim. Ne uzimajte zdravo za gotov ono što vam vaš sadašnji unutrašnji glas govori. Mislite korak dalje.
Da li je to što mi kaže istina? Budite svjesni svog negativnog unutrašnjeg dijaloga i zamijenite ga pozitivnim. To je sve što treba da uradite da biste postigli uspjeh i ispunjenje u životu. Pošto je ovo vrlo jednostavno, zašto to onda ne rade svi?
Postoji samo jedan razlog, a to je da ne znaju baš svi šta je dobro a šta ne. Ovo može da zvuči besmisleno, ali je istina. Većina ljudi ne zna šta je dobro za njih, a šta ne. Kad ljudi imaju problem, oni traže rješenja. Kupuju knjige, idu na predavanja, traže mentore i nadaju se da će to riješiti njihov problem. Na žalost, ove stvari neće riješiti njihove probleme, osim ako… Ne promijene pristup. Tek kad shvate da rješenje nije izvan njih, već unutar njih, tada će početi rješavanje problema.
Ako ste zaboravili sve što smo ovdje rekli, zapamtite ovo “Rješenja za svaki tvoj problem postoji u tebi”. Ne moraš tražiti vani, rješenje je već u tebi. Postoji jedan dio tebe koji je vječan, i on zna odgovore na sve tvoje probleme.
Samo je potrebno da se povežete sa tim dijelom. Slušaj ovaj vječni dio sebe i nikad više nećete imati problema. Ovaj dio zna šta je dobro, šta ne, zato što on zna kako cijeli Univerzum radi, jer je i sam dio njega.
Nije nam namjera da vas zbunimo pričom o vašem “vječnom ja”, o “čistom ja”, samo želimo da znate da možete imati pristup ovoj ogromnoj moći Univerzuma. Kad je dobijete , ništa nije van vašeg dosega. Slušajte svoje iskreno ja sve češće i znaćete sve više odgovora.
Postepeno ćete zamijeniti negativni unutrašnji dijalog pozitivnim. Ne morate čak ni raditi naporno na tome, to se dešava automatksi jednom kad zadobijete naviku slušanja svog iskrenog ja.
Da biste ubrzali ovaj proces, podijelićemo s vama jednu tehniku iz knjige Deepak Chopre. Svaki put kad gledate u ogledalo, gledajte u oči tu osobu i ponavljajte tiho rečenice:
– Potpuno sam nezavisan od dobrih i loših mišljenja drugih
– Nisam ispod nikoga.
– Ne plašim se nijednog izazova


Ovo su neki od najboljih unuarnjih dijaloga koje možete koristiti. Ponavljajte ih često i neka su duboko urezani u vašoj podsvijesti. Vidjećete kako se vaš život mijenja automatski na bolje.


7 smrtnih grijeha


Preuzimanje odgovornosti znači oslobadjanje od 7 smrtnih grijeha, a oni su: ponos, zavist, proždrljivost, požuda, ljutnja, pohlepa i lijenost. Vjerovatno ste čuli kad neko kaže:
Nisam mogao odoljeti.
Istina je, medjutim, da ipak jeste!
Ponos može imati više značenja, ali je najčešće ono kad se ljudi smatraju boljima od drugih. Takvi stavovi se sukobljavaju sa univerzalnom tezom da konkurencija ne postoji, nju su izmislili ljudi, a umjesto nje postoji nešto što zovemo “viša sila”, “vječnost”, ili jednostavno, Bog.
Svi smo čuli frazu
Ponos dolazi prije pada
Kad god se osjećamo uzvišenima, Zakon Promjene djeluje i bez milosti nas spušta na Zemlju! Tako uvijek dobijamo ono što zaslužimo. Ponos je suprotnost poniznosti, a poniznost je upravo ono što je potrebno za naš spititualni napredak. Zapamtite:
Ponos uvijek šteti, nikad nije od koristi!
Zavist je maskirana želja i nesretni osjećaj očajne želje za nečim što drugi imaju, kao uspjeh, sreća, osobine, imovina. Drugim riječima, zavist je razorna emocija koja te čini nesretnim zato što nemaš ono što drugi posjeduju, ali ne želiš ni oni da to imaju.
Proždrljivost je nesusprežna želja za konzumiranjem hranje i pića više nego li nam je potrebno za održavanje života. Ona je, zapravo, samo maska za neki nedostatak u našem životu. To znači da, ako ne nalazimo zadovoljstvo ni u čemu, onda to nalazimo u hrani i piću i time postižemo trenutno zadovoljstvo, ali koje, na žalost, samo sabotira vezu sa Dušom i napredovanje na spiritualnom planu.
Požuda je jaka fizička želja za tjelesnim kontaktom, tj. seksom, obično bez asociranih osjećaja ili afekcije. Može se, takodje, shvatiti i kao jaka želja za samoostvarenjem, za postizanjem nečega. Kad je um preokupiran željama ove vrste , onda su spiritualna čula potpuno zatvorena i onda je teško usmjeriti pažnju na bilo šta drugo. Ovo je jedan od smrtnih grijeha zbog toga što je strast tako moćna da kompletno preuzima svaki odnos sa drugim osobama, onemogućava samokontrolu i sprječava konstruktivno razmišljanje, a onda je svaka veza sa Spiritom izgubljena.
Ljutnja se manifestuje kad odbijamo ljubav. Problem sa ljutnjom je što je to tako jedna silovita emocionalna energija koja može proizvesti katastrofalne posljedice.
Pohlepa je želja za posjedovanjem, za materijalnim bogatstvom, imanjem ili mjestima koje nemaju nikakvu spiritualnu vrijedsnost. Pohlepni ljudi obično misle samo na sebe i ignorišu činjenicu da je život puno više od zadovoljenja želje. Pohlepa je jedan od smrtnih grijeha jer ne dozvoljava nikakvu interakciju s bilo kim ili bilo čim, što je van objekta njihove želje. Drugim riječima, pohlepa funkcioniše na bazi dobijanja onog što želimo i to po svaku cijenu.
Lijenost nije samo izbjegavanje fizičkog ili mentalnog rada, već znači i da nam se taj rad ne svidja. Onaj ko nije spreman da uloži trud i napor u bilo kojem poslu, ne može ni očekivati da će ubrati plodove svoga rada.
Govoreći uopšteno , potrebno je puno rada kako bi se naučili i usvojili principi Zakona Odgovornosti i ako nismo spremni da ustrajno razvijamo svoje sposobnosti, onda su šanse da se popnemo na vrh spiritualne planine jako male. Da bismo ispoštovali Zakon, nemamo izbora nego da se suočimo i pobijedimo 7 smrtnih grijeha. Oni se zovu smrtni zato što umrtvljuju spiritualna čula , rasipaju svjetlo i sužavaju Dušu.
Do sljedećeg puta, zapamtite:


Duša se hrani samo VRLINAMA.

понедељак, 27. април 2015.

Zašto je nakon raskida bolje biti neko vreme sam



Neki ljudi su skloni da odmah nakon raskida ili već pre raskida pronađu novog dečka/devojku kako ne bi bili sami. Zašto je nekim ljudima problem da budu sami nakon raskida? Da li je biti sam posle raskida zaista neizdrživo? Da li to nešto govori o osobi koja je raskinula? Da li se to isplati činiti? To su pitanja na koja ću odgovoriti u ovom tekstu.

Ljudi koji su skloni da odmah nakon raskida traže novog parnera ili ga već pronađu pre nego što raskinu se zapravao užasavaju samoće. Za njih biti sam je nešto što je užasno, nešto što se ne može izdržati. Čega se ljudi užasavaju kada je u pitanju samoća? Posle raskida sledi tugovanje a tuga je neprijatno osećanje. Neki ljudi se užasavaju tuge, pogrešno misleći da će ih tuga preplaviti, da će biti toliko tužni da neće više biti zainteresovani za druge, za život i sl. To naravno nije tačno. Tuga se obično javlja u talasima a ne svaki dan i nije preplavljujuća. Što više sebi dozvolimo da tugujemo, tuga sve više prolazi, napetost i bol se smanjuju a u nama se stvara prostor za radost i nova iskustva.

Ideje da će ostati sami najviše se užasavaju osobe koje veruju u ideje da je užasno biti sam, da su osobe koje nemaju dečka/devojku jadne, da oni ne mogu biti srećni i smireni ako nema druge osobe koja će to učiniti za njih i sl. Ove i slične ideje uvode osobu u osećanje očaja nakon raskida. Problem naravno nije u raskidu već u tim idejama.

Najveći problem da budu sami posle raskida imaju osobe koje izlaze iz prve duge veze (pre toga nisu imali veze ili nisu imali dugu vezu) i/ili osobe koje imaju pasivno-zavisni pristup životu. Osobe koje nemaju u svom iskustvu iskustvo raskida nakon duže veze su uplašeni da nakon tolikog vremena provedenog u vezi neće biti u stanju da tolerišu usamljenost, tugu i osećanja koja imaju prilikom sećanja na momente provedene sa bivšim/bivšom. Osobe koje su sklone pasivno-zavisnoj životnoj filozofiji su osobe koje su navikle da njihovo raspoloženje, osećanja, aktivnosti i smisao budu regulisani od strane drugih ljudi, najčešće bliskih osoba u koje spada i dečko/devojka. Ove osobe nisu nikada sebi dozvolile da nauče da upravo one same mogu regulisati svoje raspoloženje i upravljati svojim osećanjima i željama.

Izbegavanje raskida ili panično tražnje novog dečka/devojka odmah nakon raskida je manevar koji služi da bi se izbegle sve neprijatnosti koje raskid nosi sa sobom. Te neprijatnosti su osećanje tuge, usamljenost, ponekad i razočaranje, nezadovoljstvo. Ove emocije iako su neprijatne one su zdrave, jer nam pomažu da prebolimo gubitak i nastavimo dalje. Sasvim je prirodno da se tako osećamo nakon raskida, a bilo bi sasvim neprirodno i čudno da ne osećamo ništa od toga nakon raskida (to bi onda značilo da uopšte nismo ni bili vezani za osobu sa kojom smo bili u vezi). Sva ta neprijatna osećanja su podnošjiva i prolazna ako im dozvolimo da se pojave i odu, odnosno ako ih prihvatimo i izrazimo, bez da sebe dodatno uznemiravamo. Potiskivanje ovih osećanja ili njihovo poricanje mogu osobu uvesti u anksioznost ili depresiju.

Posle raskida (to naročito važi za raskid posle duge veze) je dobro biti sam neko vreme. Zašto? Svako ljudsko biće ima neke emocije i svakoj osobi je potrebno neko vreme da te emocije izrazi, prihvati i obradi kako više ne bio/bila emocionalno vezan/na za osobu sa kojom je raskinuo/la i da bi sredio/la svoje utiske i doživljaje. Nakon raskida sledi tugovanje odnosno emocionalno razvezivanje. To je proces koji mora trajati neko vreme.  Što je veza bila duža (a samim tim vezanost za tu osobu je veća i jača) taj proces će trajati duže. Što osoba sebi više dozvoli da tuguje to će taj proces kraće trajati.

Proces razvezivanja nije tako bolan proces kao što neki zamišljaju, to je samo proces u kome je osobi potrebno da ne bude u kontaktu sa tom osobom, da dozvoli sebi da tuguje i preboli raskid. Taj proces se odvija postepeno i pored tugovanja podrazumeva da se osoba polako navikne na život bez te osobe i da ponovo pronađe nove rutine, interesovanja i aktivnosti koje će sada obavljati samostalno bez bivšeg dečka/devojke. Dopuštanje da se taj proces odigra i završi je važno ako osoba želi da se smiri, preboli gubitak, emocionalno se odveže i sačuva svoje samopouzdanje. Kako neko može zadržati samopouzadanje ako veruje u iracionalne ideje da ne može živeti bez druge osobe, da ne može biti srećan/na ako nije u vezi i sl.

Ljudi mogu biti sasvim srećni i zadovoljni čak i kada su sami i kada nemaju partnera. Razlog za to je što mogu pronaći smisao u raznim drugim aspektima života i aktivnosti koje obavljaju. Iako je ljubav važan aspekt života svakako nije jedini. Ako ste sami, nemate parnera duže vreme i zbog toga se osećate usamljeno i nezadovoljno to ne znači da nužno morate biti nesrećni, depresivni ili besni. Ako osećate da imate prazninu u vašem životu, ako primećujete da imate nedostatak sadržaja odaberite aktivan pristup i osmislite svoj život. Budite kreativni, otkrijte nove aktivnosti, pronađite neka nova interesovanja, pronađite neke nove prijatelje, bavite se nekim sportom ili jogom, pronađite neku intelektualnu aktivnost koja će okupirati vašu pažnju, izlazite i družite se. Na taj način pokazaćete sebi da vi možete biti sasvim zadovoljni i dobro raspoloženi čak i kada nemate partnera, kada nemate vezu. Pokazaćete sebi da Vi upravljate vašim raspoloženjem i da vam nije neophodan dečko/devojka da vas usreći. Ako zauzmete ovakav aktivan stav, bićete pozitivniji, zadovoljniji i imaćete više inicijative u narednoj vezi. Na taj način zadržaćete svoje samopouzdanje i postaćete manje zavisni od drugih što će doprineti da sa drugima više uživate.

 Psiholog Vladimir Mišić

четвртак, 23. април 2015.

Da li se dobro uvek dobrim vraća?


Ili….da li su dobar i lud dva brata rođena?

Da li je moguće biti dobar i činiti dobro
, a ne ispaštati zbog toga na neki način?
Biti dobar prema drugima a da oni to ne iskoriste i ne zloupotrebe?
Mislim, i moje iskustvo me uči, da se dobro uvek dobrim vraća. Uvek!
Pod uslovom da dobro shvatimo na, usudiću se da kažem, pravilan način.
Kada nekom činimo nešto dobro, sa dobrom namerom, bez očekivanja da će nam se dobrim vratiti, dobro se uvek dobrim vraća. Makar i “samo” kroz osećaj zadovoljstva što smo učinili nešto dobro.
Nekad i neki ljudi, svesno ili nesvesno, očekuju da im se to dobro što su učinili vrati. I to na tačno određen način.
Ako sam ja bila dobra prema tebi, očekujem da ti budeš dobar prema meni.
Ako sam ja ponudila pomoć tebi, očekujem da ti ponudiš pomoć meni.
Ti nije dobrota, to je trgovina. I to ne baš fer trgovina. Fer trgovina je kada nekom kažete unapred koliko će nešto da košta. A ne kada nekom dajete nešto kao poklon, pa onda naknadno tražite novac.
Druga greška kod shvatanja činjenja dobrog je to što dobro poistovećujemo sa prijatnošću.
Ako nekom učinim nešto prijatno to je dobro za tu osobu.
Ako nekog volim uvek se trudim da toj osobi bude prijatno sve što radim.
Nekad dobro drugom činimo kroz neprijatnost. Kada je dete bolesno, roditelji vode dete kod lekara. I dete pretpostavimo dobije injekciju. To nije prijatno. Ali jeste dobro za dete.
Postaviti jasnu granicu drugoj osobi i ne dozvoliti da nam radi nešto što nam smeta i škodi jeste znak ljubavi. I povećava verovatnoću da će odnos ostati stabilan i kvalitetan.
Moj odnos sa nekim koga mnogo volim je dugo bio nezadovoljavajući. Taj neko mi se javljao samo kad mu treba nešto od mene, nije obraćao pažnju na mene, uzimao me je zdravo za gotovo.
Odnos je takav da nisam mogla da ga prekinem zauvek, zauvek smo vezani rodbinskim vezama. Dugo mi je to smetalo i nisam znala šta da radim i kako da se postavim. Pokušavala sam fino i ljubazno, pokušavala sam i grubo i neljubazno. Ništa nije davalo efekta. Što sam se više trudila i bila bolja, što sam više davala, taj neko me je više uzimao zdravo za gotovo.
Osetila sam u nekom trenutku da ne mogu više tako, da me previše uznemirava i boli, i odlučila da, kad već ne mogu da trajno prekinem odnos, mogu da ga svedem na najmanju moguću meru.
Znala sam da me taj neko voli, da me ne povređuje namerno, da ne ume bolje. Razumela sam sve to, ali nisam mogla više da trpim.
Bolela me je ta odluka, ali nisam znala bolje u tom trenutku. Uradila sam najbolje što sam znala. Bolela me je ta udaljenost, ali manje nego loš odnos prema meni.
Nakon nekog vremena relativnog zadovoljstva, ili tačnije manjeg nezadovoljstva, osetila sam da nešto ne štima. Osećala sam neku napetost i nemir. Shvatila sam o čemu se radi. Ljuteći se na tog nekog, zatvorila sam srce za njega. Nisam dozvolila sebi da osećam ljubav i volim tog nekog. Zato što mi je naš odnos bio bolan. Greška. Shvatila sam to, shvatila da bez obzira na sve, na to kakav je naš odnos, da li ćemo ikada više razgovarati ili ne, ja tog nekog volim. I to je tako. Kada sam dozvolila sebi da osetim ljubav čak i kad sam ljuta i ne odobravam ponašanje, osetila sam opuštenost i mir.
Malo nakon toga, taj neko se javio. Promenjen. Drugačiji. Moje udaljavanje ga je zabolelo, povredilo, ali i motivisalo da se zagleda u sebe i promeni neka ponašanja i uverenja.
Da skratim priču, sada imamo dobar odnos. Ne savršen, ne idealan, dobar. Iskren. Sasvim dovoljno. 
Pitanje je da li bi bilo tako da sam ja terala sebe da “budem dobra” i popuštam tom nekom. Da sam nastavila da se trudim i pokušavam dobrotom da kupim ljubav i pažnju. Verujem da ne bi.
U teoriji lepo zvuči da ljubav pobeđuje i leči sve, i ja znam da u praksi jeste tako. Samo što ljubav i dobrotu često tumačimo i posmatramo nepotpuno. Nije sve uvek ružičasto. Nije ni crno, nije ni belo. Ni onako kako mi mislimo ili želimo da bude.
Tokom edukacije za geštalt psihoterapeuta, stav da je “isceljujuće priznati ono što jeste” je na mene ostavio jedan od najjačih utisaka. Deluje paradoksalno, ali vodi do promene. One prave. Zato se i zove paradoksalna teorija promene.
Odgovor na to kako povećavamo dobro i kako smanjujemo zlo sam dobila na seminaru Poredak ljubavi.
Ako veza treba da se održi, zlo koje se uzvraća mora biti nešto milostivije od onog koje je meni počinjeno. Kada je u pitanju ljubav, onda dobro uzvraćam tako što dajem malo više onog dobrog, a loše tako što uzvraćam malo manje lošeg.
Vlado Ilić, u knjizi “Kultura konflikta”
Ideja da dobro raste tako što uzvratimo sa malo više dobra (ne previše, jer i to narušava ravnotežu), a “zlo” se smanjuje tako što uzvratimo “zlim” ali manje nego što je nama učinjeno, na prvi pogled zvuči čudno. Ali, u praksi daje sjajne rezultate! Daje rezultate u vidu dobrih, stabilnih, autentičnih odnosa.
Šta je dobro a šta zlo, i koliko su to relativni pojmovi, lepo ilustruje priča o čoveku koji je hteo da pomogne jednoj gusenici da brže postane leptir, koju sam prepričala u tekstu “Kako odgajati srećnu decu”
Neki čovek je gledao gusenicu kako se muči da pokida svoju opnu. Trudila se i trudila, ali nikako nije uspevala. Opna se opirala, ali leptir nije odustajao. Čovek je gledao sve to, video kako se mladi leptir muči i koliko mu je teško i odlučio da mu pomogne. Uzeo je makaze i jednostavno presekao opnu. I mladi leptir je postao slobodan. Slobodan da raširi svoja krila i poleti.
Ali, nije uspeo u tome. Krila su mu bila previše slaba, nije bilo dovoljno snage u njima i nije mogao da poleti. Tužno je hodao na svojim slabim nožicama i tužno i neuspešno pokušavao da zamahne svojim preslabim krilima i poleti.
“Mučenje” tokom probijanja opne je bilo potrebno da krila ojačaju. To je bilo nešto kao bildovanje mišića krila. A taj dobronamerni čovek, u želji da pomogne, je zauvek onemogućio mladog leptira da poleti. Uskratio mu je priliku da vežba i da se jača.

Jelena Pantić 

субота, 28. март 2015.

Zasto Ljubav boli?


Iako se uzvraćena ljubav ubraja u pozitivna, tačnije prijatna osećanja, ona je nerazdvojivo povezana i sa povremenim neprijatnim emocionalnim stanjima koja se često neodređeno nazivaju „ljubavna bol”. Zašto ljubav mora povremeno i da boli?

Za razliku od osećanja zaljubljenosti koje je zasnovano na psihološkom mehanizmu idealizacije, osećanje ljubavi je zasnovano na mehanizmu emocionalnog vezivanja. Formula emocionalnog vezivanja jedne osobe za drugu je dvostruka: prijatnost u prisustvu, neprijatnost u odsustvu voljene osobe. Kada bi osećali samo prijatnost u prisustvu osobe koju volimo, a u njenom odsustvu bili ravnodušni, tada ne bismo imali motiv da tražimo njeno društvo. Da bi bila čvrsta, emocionalna veza je i negativno određena, kao neprijatnost u odsustvu voljene osobe. Ta neprijatnost nas motiviše da potražimo voljenu osobu i uživamo u njenom prisustvu.

Kada zavolimo neku osobu, mi je „naseljavamo” u našem unutrašnjem svetu, tako da nam postaje „značajni drugi”. Posledica je da kada ona nije fizički prisutna, mi o njoj mislimo, pitamo se šta radi, kako joj je. Tada osećamo kako nam ona nedostaje.

Dečja ljubav je opterećena strahom od odvajanja, to jest separacijskim strahom. Ono je intuitivno svesno da je zavisno od odrasle osobe koja ga voli i štiti, da ne može da preživi bez nje. Zato se ono emocionalno vezuje na zavisnički način. Ono je povremeno uplašeno da će se trajno razdvojiti od zaštitnika, da će se izgubiti, biti ukradeno, oteto, odvedeno, da će njegov staratelj otići ili umreti.

Kada je ljubav uzvraćena uvek postoji mogućnost da drugi prestane da voli, pojavljuje se strah od gubitka ljubavi. To nekada može da bude osnov ljubomore zbog koje – što se često zaboravlja – prvenstveno trpi onaj koji je ljubomoran.

Kada jedan od partnera umre ili odluči da raskine ljubavnu vezu ili brak, tada se pojavljuje osećanje tuge, žalost koja je takođe nerazdvojiva od ljubavi. Zamislite kako bi izgledalo kada tuga ne bi postojala? Kakva bi to bila ljubav kada bi dugogodišnji partner ravnodušno prihvatio informaciju da ga drugi ostavlja ili da je drugi umro?

Psihološka funkcija tugovanja je u emocionalnom razvezivanju osobe koja još voli onoga koga više nema ili koji je otišao. Zato što je ljubavno vezivanje dubok proces, i razvezivanje mora da bude duboko. Iz tog razloga je tugovanje proces, raspoloženje koje u svojoj intenzivnoj fazi traje šest nedelja.

Sva ova neprijatna osećanja spadaju u onu vrstu ljubavne boli koja nekako prirodno ide uz ljubavne veze, tako da je možemo smatrati nužnom. Nažalost, ljudi su veoma kreativni u pridodavanju nepotrebne ljubavne boli svojim raznoraznim iracionalnim uverenjima: „Ako me ona više neće, ja ništa ne vredim” i sličnim. 

Zoran Milivojević

уторак, 24. март 2015.

Kako da naučite da postanete asertivni


Asertivnost je stav i način ponašanja u bilo kojoj situaciji u kojoj treba da izrazite svoja osećanja, zatražite ono što želite i kažete ne kada nešto ne želite.


Veliki broj ljudi tokom svog odrastanja nije izgradio asertivni stav zbog čega se vrlo često nalaze u situaciji u kojoj ne umeju da se izbore za svoja prava. Neasertivno ponašanje podrazumeva da se pokoravate tuđim željama i na taj način oduzimate sebi pravo da se izborite za sopstvene interese (tzv. submisivno ponašanje) ili  da agresivno reagujete kada su vaši interesi ugroženi. „Zlatna sredina“ između ova dva vrlo uobičajena načina reagovanja jeste upravo asertivno ponašanje.

Postati asertivan znači postatati svestan sebe i spoznati svoje želje. Ova spoznaja počiva na ideji da je vaše pravo da zatražite ono što želite. Ako ste asertivni, svesni ste svojih prava koja imate kao ljudsko biće. Vi poštujete sebe i svoje potrebe, jednako kao druge osobe i njihove potrebe. Asertivno ponašanje predstavlja način da razvijete samopouzdanje i da steknete veće uvažavanje od strane ljudi sa kojima ste u svakodnevnom kontaktu.

U okviru Kognitivno bihejvioralne terapije koju praktikujemo u savetovalištu Ekvilibrijum postoji čitav jedan terapijski program koncipiran tako da klijente opremi veštinama asertivnog ponašanja koje će im osigurati da se na samopouzdan način izbore za svoja prava. Kroz takozvani asertivni trening koji je sve popularniji u svetu stiču se socijalne i komunikacijske veštine koje osobu osposobljavaju da otvoreno drugima saopšti svoje želje ili osećanja i na taj način ostvari svoje ciljeve. Teme koje asertivni trening najčešće pokriva odnose se na sticanje asertivnih veština u sferi poslovnih i ljubavnih odnosa.


U ovom odeljku daćemo vam neke praktične savete o tome kako da se ponašate asertivno. Na ovaj način bićete u prilici da sagledate kako izgleda trening asertivnosti. Međutim, pre nego što pređemo na praktične savete, važno je da se upoznamo sa ličnim pravima koja kao ljudska bića imamo. Koliko god da vam se možda čini da se ona podrazumevaju, često smo skloni da na neka od njih zaboravimo ili da imamo teškoće da ih ostvarimo. Učenje asertivnih veština uvek započinje sa podsećanjem na prava koja imamo i koja nastojimo da ostvarimo kroz asertivnost.

Lista ličnih prava


Imam pravo da zatražim ono što želim.

Imam pravo da kažem ne na molbe ili zahteve koje ne mogu da ispunim.

Imam pravo da izrazim sva svoja osećanja, pozitivna ili negativna.

Imam pravo da se predomislim.

Imam pravo da napravim grešku i da ne budem savršen/a.

Imam pravo na sopstvene vrednosti i standarde.

Imam pravo da kažem ne  za bilo šta na šta nisam spreman/a, što mi se ne čini bezbednim ili što ugrožava moje vrednosti.

Imam pravo da odredim sopstvene prioritete.

Imam pravo da ne budem odgovoran/a za tuđa ponašanja, postupke, osećanja ili probleme.

Imam pravo da se naljutim na nekoga koga volim.

Imam pravo da budem u potpunosti to što jesam.

Imam pravo da budem uplašen/a i da kažem: Ja se bojim.


Imam pravo da kažem: Ne znam.


Imam pravo da ne opravdavam i ne obrazlažem svoje ponašanje

Imam pravo da donosim odluke na osnovu svojih osećanja

Imam pravo na potrebu za sopstvenim prostorom i vremenom za sebe.

Imam pravo da ne budem okružen/a ljudima koji me vređaju i zlostavljaju.

Imam pravo da imam svoje potrebe i želje koje će drugi poštovati.

Imam pravo da se prema meni odnose sa poštovanjem.

Imam pravo da budem srećan/a.

Afirmacije i ostvarenje ovih prava vrlo često podrazumeva učenje na koji način da se postavimo prema ljudima sa kojima svakodnevno komuniciramo. Evo nekih praktičnih saveta na koji način da se zauzmete za sebe.

Razvijanje neverbalnog asertivnog ponašanja


Neverbalni aspekti asertivnosti na koje možete da obratite pažnju prilikom komunikacije sa drugima jeste gledanje direktno u osobu kojoj se obraćate. Gledanjem u pod ili u stranu šaljete poruku da ste nesigurni. Suprotno ekstremno ponašanje „buljenje“, takođe nije korisno jer druga osoba može da se oseti ugroženom.

Važno je i da imate otvoreno umesto zatvorenog držanja. Ako sedite, nemojte prekrštati noge ili ruke. Ako stojite, stojite uspravljeno na obe noge. Stojite direktno ispred osobe umesto da se sklanjate sa strane. Dok komunicirate, nemojte da izmičite ili se udaljavate od druge osobe. Doslovno morate da ostanete na svom mestu.

Ostanite smireni. Izbegavajte da se suviše emocionalno uznemirite ili uzbudite. Ako ste ljuti, oslobodite se ljutnje negde drugde pre nego što pokušate da budete asertivni.

Vežbajte ove navedene neverbalne veštine sa prijateljem kroz igranje uloga u situacijama koje zahtevaju asertivno ponašanje.

Razvijanje asertivnih rečenica


U svakodnevnom životu sigurno ste se često našli u situaciji kada vam nečije ponašanje smeta a vi sputavate sebe da izrazite svoje neslaganje. Verovatno ste nekada pustili osobu da vas preskoči u redu u kome čekate, bilo vas je sramota da partneru/partnerki kažete da vam nešto smeta, suzdržavate se da postavite pitanje na predavanju, teško vam je da izrazite negativna osećanja ili da od nekoga zatražite pomoć kada vam je to potrebno. U našim životima postoji čitav niz situacijama u kojima nam je nezgodno da tražimo ono što želimo ili da odbijemo ono što ne želimo. Učenje asertivnih rečenica jedan je od načina da se snađete u ovim situacijama.

Kako biste se izborili sa ovim situacijma važno je da iznesete svoju molbu. Ovo je najbitniji korak u razvijanju asertivnosti. Jednostavno kažite šta je ono što želite (ili ne želite) direktno i otvoreno. Evo nekih upustava za asertivno iznošenje molbi:

Upotrebite asertivno neverbalno ponašanje koje smo već opisali. Stanite uspravno, uspostavite kontakt očima i radite na tome da ostanete smireni i sabrani.

Iznesite zahtev na jednostavan način. Biće dovoljno jedna ili dve rečenice koje je lako razumeti. Npr. „Volela bih da me ne prekidaš dok pričam“

Izbegavajte da tražite više stvari istovremeno.

Budite određeni. Zatražite tačno ono što želite, ili vas osoba kojoj se obraćate može pogrešno razumeti.

Upotrebljavajte „Ja izjave“ u obliku: Voleo/la bih, Želim, Značilo bi mi… Veoma je važno da izbegavate da upotrebljavate  „Ti izjave“ u trenutku kada iznosite molbu. Izjave koje sadrže pretnju ili pokušaj prinude (Uradićeš to ili u suprotnom…) dovešće do toga da osoba zauzme odbrambeni stav i umanjiće šansu da dobijete ono što želite. Dakle, važno je da fokus vaše molbe bude na onome što vi želite i u vezi sa tim kako se vi osećate umesto da predstavlja diktat kako bi tuđe ponašanje moralo da se pokorava vašoj volji.

Protestvujte protiv ponašanja, ne protiv ličnosti. Kada protestvujete protiv nečega, vodite računa o tome da protestvujete protiv tačno određenog ponašanja, ne protiv njene ličnosti! Važno je da osobi stavite do znanja da imate problem sa onim što ona radi ali ne i sa tim kakva je on ili ona osoba. Npr. Umesto da kažete „Mislim da si neodgovoran što me ne nazoveš da kažeš da ćeš kasniti“ korisnije je da kažete „Imam problem sa tim što me ne pozoveš da kažeš da ćeš zakasniti“. Na ovaj način stavljate osobi do znanja da je poštujete ali da vam se ne sviđaju neka njena ponašanja. Sa druge strane, kada osuđujete njenu ličnost zbog izvesnog ponašanja dovodite je u situaciju da se brani što stvara uslove za dalje produbljivanje konflikta. Kada protestvujete protiv nečijeg ponašanja, neka vaša žalba uvek bude praćena pozitivnom molbom, poput: „Volela bih da ne kasniš kada se dogovorimo da se vidimo“

Nemojte se izvinjavati zbog sopstvenih želja. Kada želite nešto da zatražite, učinite to direktno. Recite: „Želeo/la bih da uradiš…“, umesto „Izvini, da li bi mogao….“ Kada želite da odbijete nečiji zahtev, uradite to direktno ali učtivo. Nemojte se izvinjavati ili opravdavati. Jednostavno recite; „Ne hvala, ne, nisam zainteresovan/a…“ Ako druga osoba pokuša da izvrši pritisak na vas, jednostavno ponavljajte svoj odgovor sve dok joj ne postane jasno da zaista tako i mislite. Ovaj metod popularno se zove „pokvarena ploča“ i veoma je koristan u situacijama kada vas prodavci vrbuju da kupite njihov proizvod.

Iznosite molbe, ne zahteve ili naredbe. Asertivno ponašanje podrazumeva da uvek poštujete prava i dostojanstvo druge osobe. Iz tog razloga asertivne rečenice uvek su pre u formi molbe a ne zahteva. Zahtevi da se neko ponaša na drugačiji način predstavlja agresivni vid ponašanja koji teško da će vam omogućiti da ostvarite svoje želje i stoga je veoma važno da vaše asertivne rečenice budu izrečene u vidu molbi a ne naredbi.

Kao što vidite učenje asertivnog ponašanja može da vam bude od koristi u širokom spektru situacija, od snalaženja u situacijama kada je prodavac veoma navalentan do učenja kao da se postavite prema šefu, poslovnom partneru ili partneru/partnerki.

Naveli smo vam samo par praktičnih saveta koji vam omogućavaju da se asertivno postavite. Ipak, najsigurniji način da steknete asertivne veštine jeste kroz asertivni trening koji predstavlja iskustveni vid učenja. Jednom kada kroz ovaj trening naučite da se postavite asertivno, ove veštine postaće vaše trajno vlasništvo i osposobiće vas da se otvoreno izborite za svoje ciljeve kao i da bez osećanja krivice odbijete predloge drugih za koje smatrate da nisu u vašem interesu.

Jedan od sastavnih delova asertivnog treninga jeste i rad na emocionalnim problemima koji leže u osnovi neasertivnog ponašanja. Ljudi su skloni da iz straha da ne budu odbijeni ili da ne naiđu na tuđu kritiku, rade sve ono što drugi od njih zahetavaju. Asertivni trening između ostalog uči vas i kako da se ne osećate krivim kada odlučite da stvari radite po svom a ne po tuđem nahođenju.

Sve one koji na osnovu navedenih informacija procene da bi mogli imati koristi od asertivnog treninga savetujemo da se jave našem savetovalištu i zakažu asertivni trening.


Literatura: Priručnik za prevazilaženje anksioznosti i fobija, Dr Edmund Born