Meditacija je stanje bez uma

Meditacija je stanje čiste svijesti bez ikakvog sadržaja.
Obično je vaš um prepun otpadaka, baš kao kad je ogledalo prekriveno prašinom. Um je stalno u prometu: misli se kreću, težnje su u pokretu, sjećanja se kreću, ambicije se kreću- sve je to u stalnom prometu. Jedan dan unutra, drugi dan vani. Čak i kada si u snu tvoje misli neprestno rade, to su snovi. To su razmišljanja, to je i dalje briga i jad. To je priprema za naredni dan, neko podzemlje u tebi radi…
Meditacija,  š t a   j e  t o ?
Ovo stanje nije meditacija. Upravo njegova suprotnost je meditacija. Kada nema prometa tada i razmišljanje prestaje, misli se ne kreću, težnje se ne pokreću, ti si potpuno tih upravo ta stišanost je meditacija.
U toj tihosti istina se spoznaje, nikako drugačije.
Meditacija je stanje bez misli.
Ti ne možeš otkriti meditaciju pomoću uma. Um teži da ovjekoveči sebe. Ti ćeš naći meditaciju samo ako ostaviš misli po strani, ako budeš hladan, indiferentan, skriven od misli, a promatrati kako misli prolaze, ne poistovjećivati se sa time, ne misliti- ja sam to.
Meditacija je svjesnost da “ja sam” nije um. Kada svijest prodre dublje u tebe, tada malo po malo počnu nadolaziti neki trenucitrenuci tišine, trenuci čistog prostora, trenuci prozračnosti, trenuci kada se ništa ne kreće u tebi i kada je sve mirno. U takvim mirnim trenucima ćeš spoznati ko si, spoznat ćeš tajnu ovog bitisanja.
Dolazi dan, dan velikog blaženstva, kada će meditacija postati tvoje prirodno stanje. Misli su nešto neprirodno, to nikada ne može postati tvoje prirodno stanje.
Kada nema misli, tada smo jedino opušteni. No, to smo izgubili, izgubili smo rajsko blaženstvo. Ali to se može i povratiti.
Samo pogledaj u oči djeteta, tamo ćeš vidjeti nevjerovatnu tišinu, bezazlenost. Svako dijete dolazi na svijet sa meditativnim stanjem ali brzo
biva uvedeno u društvenu igru biva naučeno kako da misli, kako da kalkuliše, kako da bude razložno, kako da se samodokazuje; ono mora da uči riječi, jezike, koncepcije. Tako, malo po malo, ono gubi vezu sa vlastitom bezazlenošću. Ono biva zatrovano, otrovano od strane društva, biva jedan koristan mehanizam. Ono tako više nije čovjek.
Sve što je potrebno je da taj prostor ponovo zadobijemo. Ti si poznavao to i prije, zato si bio iznenađen kada si po prvi put spoznao meditaciju- neko veoma poznato osjećanje se rodilo, kao da je to već i ranije bilo. To je istina- poznavao si to i prije, ali si to zaboravio. Dijamant je izgubljen u gomili smeća. Ali ako bi to smeće razgrnuo, ponovo bi našao taj dijamant- to je samo tvoje. To zapravo nikada ne može biti izgubljeno, to samo može biti zaboravljeno.
Mi smo rođeni kao meditanti, a onda smo naučili puteve uma.
Ali naša prava priroda ostaje negdje skrivena duboko u nama kao neka podvodna struja. Bilo kog dan, bilo kada, ako se malo potrudiš ti ćeš otkriti da tvoj izvor i dalje teže- teže izvor svježe vode. Najveća radost u životu je da otkriješ to.


Osho: “Narandžasta knjiga”