уторак, 24. фебруар 2015.

Jeste li “inkarnirani anđeo”?


Postoji vrsta ljudi koja je na ovaj svijet, u ovu našu arenu, došla posve nepripremljena za ‘lavove’. Psihologinja Doreen Virtue  naziva ih inkarniranim anđelima, a odlikuje ih ogromna samilost i velika neravnoteža davanja i primanja. Oni su najbolja meta agresivaca, manipulatora i izrabljivača. Ako se prepoznajete, evo kako se postaviti…


Nabijanje osjećaja krivnje, napadi, manipulacija

Počeli ste nešto govoriti, no sugovornik vas je prekinuo u pola riječi, započevši sasvim drugu temu. Odbili ste izići s dečkom ili prijateljicom, no nakon toga se osjećate veoma loše jer vam je ciljanim tonom dano do znanja da ste napravili nešto strašno.

U vama se budi bijes, žderete se, gutate u sebi nepravdu. U dušu vam se ugnijezdio otrov sugovornika kojeg ste primili s povjerenjem, otvorena srca, a njegovu otrovnu strelicu niste na vrijeme izbacili iz sebe. Normalno je da se to katkad dogodi, ne možemo u životu proći neokrznuto, a i suživot ljudi različitih temperamenata i karaktera nije moguć bez kompromisa.

Međutim, što se događa kad smo iz nekog razloga takvim ljudima izloženi dulje vrijeme? Ako se, primjerice, radi o članu obitelji, partneru kojeg smo zavoljeli i u početku nismo vidjeli određeni obrazac ponašanja, a dalje smo odlučili biti slijepi na takvo ponašanje? Što ako se radi o kolegi s kojim moramo raditi svaki dan ili o prijateljici koju ”vučemo” još iz vrtićkih dana i sve te godine nismo primijetili u što se pretvorila?

Nova knjiga Doreen Virtue

Osobe koje vas umaraju i ”prazne”, čine mrzovoljnima, punima srdžbe ili kajanja, energetski su se ”nakvačile” na vas kako bi manipulacijom dobile ono što žele. U blažim varijantama takav je odnos moguće promijeniti pravilnim pristupom i razgovorom, u drugim slučajevima, najbolje je s takvom osobom prekinuti kontakt.

Problemom odnosa koji truju bave se psiholozi, brojni stručnjaci za samopomoć, knjige i terapeuti pa se te teme uhvatila i poznata iscjeliteljica Doreen Virtue u svojoj novoj knjizi Assertiveness for Earth Angels (Asertivnost za inkarnirane anđele), koja još nije izdana kod nas, a u Americi je objavljena jesenas.

Doreen Virtue u nas je postala poznata po prekrasno oslikanim anđeoskim kartama, a oni koji su zagrebli ispod površine, vidjeli su da se radi o vrlo plodnoj spisateljici, još jednoj iscjeliteljici iz okrilja Louise L. Hay i njezine izdavačke kuće Hay House. Ono što je možda manje poznato jest da se radi o ženi koja je doktorirala psihologiju i filozofiju na Kalifornijskom sveučilištu s temom poremećaja u prehrani kao posljedice zlostavljanja u djetinjstvu. Doreen se godinama bavila upravo terapijom onih koji su pretrpjeli zlostavljanje kao djeca ili mladi ljudi, a posvetila se problemu prejedanja, bulimije i anoreksije.

Asertivnost za anđele na Zemlji

U svome je radu otkrila određenu vrstu ljudi koja je u ovu našu arenu svijeta došla gotovo posve nepripremljena za ”lavove”. Prozvala ih je inkarniranim anđelima, a odlike koje ih prate jesu:

-pretjerana empatičnost, želja za nesebičnim pomaganjem, posve defektan omjer primanja i davanja. Inakarnirani anđeli samo daju, bez povratka energije. Upravo su oni najbolja i najpodatnija meta raznim manipulatorima i ljudima koji preko drugih, njihovih talenata i sposobnosti žele ostvariti neke svoje ciljeve ili naprosto liječiti neke svoje rane.

Doreen kao rješenje nudi nenasilno, ali odlučno zauzimanje za sebe ili asertivnost. Još jedna vrlo popularna riječ u self-help literaturi, ali i na menadžerskim i poslovnim tečajevima, a kao ponašanje najljepše je i najpreciznije objašnjena ovom rečenicom: Asertivnost nije ono što činiš, već ono što jesi. (Shakti Gawain)

Kompromis do one mjere do koje ne ugrožavamo sami sebe

Izvjesno je da se radi o određenom stavu prema sebi, vlastitoj vrijednosti, preuzimanju odgovornosti za svoj život i mirnom, pristojnom izražavanju svega toga, uz nastojanje da ne prijeđete granicu koju je zacrtao vaš sugovornik kao polje svoga integriteta. Radi se o umijeću, vještini komuniciranja koja iziskuje promišljanje, samoosvješćivanje i jasno je da se to ne može izgraditi preko noći.

No dobar je početak početi razmišljati o tome tko smo i što želimo od života, kakve točno odnose želimo. Potom moramo pronaći način kako to pokazati drugima, a da pritom ne ostavimo nijedan dio svoje osobnosti ”nebranjen”. Na našoj kružnici ne može biti pukotine kroz koju će opet otjecati energija. Asertivnost nije nametanje, nije agresija, pasivna ili aktivna, to je miran put koji teži kompromisu do one mjere do koje ne ugrožavamo sami sebe. Radi se o igri iz koje svaki sudionik ima pravo izaći i otići ako procijeni da neće ostvariti sebe.

”Toksične veze. Kako ih prepoznati i kako im pristupiti”.



Kad tek upoznamo nekog, on se prikazuje u najboljem svjetlu. Slaže se s vama, čak i ako se zapravo ne slaže. Zna proći i više od godine dana dok ne shvatite da nešto nije u redu. U slučaju članova obitelji može proteći veći dio života dok ne shvatite da uvijek iznova padate u istu klopku ili da ste žrtva istog obrasca kojem se do sad niste znali ili htjeli oduprijeti.

Slijedi nekoliko tipičnih simptoma koji ukazuju na to da ste u odnosu koji vas truje.

VEZE KOJE SE MOGU KORIGIRATI: PREKIDANJE U GOVORU

1. Prekidanje usred rečenice

Osobu koja vas neprekidno prekida dok govorite zapravo i ne zanima što želite reći. Ljudi koji prekidaju jedva čekaju čuti vlastiti glas i posve su uvjereni da su upravo oni ti koji u tome času imaju najzanimljivije informacije.

Kako to utječe na nas?
Ako smo u vezi s takvom osobom, s vremenom počinjemo govoriti vrlo brzo kako bismo ipak uspjeli ubaciti koju misao ili riječ prije nego što nas prekine. U nama raste osjećaj nervoze svaki put kad osoba koja nas neprekidno prekida zapodjene razgovor s nama.

Kako se postaviti?
Prvi put kad vas netko prekine, odmah ga zaustavite i recite, mirno i staloženo, “oprosti, nisam završila misao.” Upamtite da tako pomažete i toj osobi jer je stvorila ružnu naviku koja joj smeta da stvori kvalitetnije odnose. Pomažete joj da nauči bolje komunicirati.

2. Prekidanje usred rečenice uz neprekidno ispravljanje

Osoba koja vas neprekidno ispravlja ista je kao ona koja vam stalno upada u riječ, ali za nijansu gora. Ne samo što vas prekida, već vas pritom i ispravlja! To može biti netko opsjednut čistunstvom jezika ili pak željom da dokaže kako o temi o kojoj razgovarate zna mnogo više od vas. Premda je u redu učiti od pametnijih, netko tko vas neprekidno prekida svojim korekcijama postaje vrlo naporan, jer nitko ne voli osjećaj da je manje vrijedan ili glup. Zanimljivo je kako neki ljudi neprekidno ispravljaju u želji da vam pomognu, odnosno iz ljubavi prema vama. Oni misle da vam tako pomažu.

Kako to utječe na nas?
Pokraj takve osobe stalno živite u strahu da ćete reći nešto glupo. Ovisno o karakteru, razvit ćete povratnu agresiju ili pak kompleks manje vrijednosti. U krajnjoj varijanti, predat ćete vodstvo i moć toj osobi te prepustiti da ona sve rješava umjesto vas jer je naprosto pametnija.

Kako se postaviti?
Teško je, ali pokušajte. Sljedeći put kad uleti lekcija, udahnite duboko i recite smireno: ”Cijenim što me stalno nečemu poučavaš, no ponekad želim samo izraziti svoje osjećaje bez straha da ću pobrati jedinicu iz znanja.” Ako to ne upali, probajte igrati na ego. ”S tim poučavanjem ne ideš na živce samo meni, već i svim našim prijateljima.” Zadnja je instanca – razlaz.

3. Nadigravanje

Radi se o osobi koja je u svemu napravila nešto bolje od vas i ima potrebu odmah to i dati do znanja. Čim započnete neku priču, on je to, dakako, napravio bolje, jače, više i bio je glavna zvijezda tog programa. Putovali ste na Čiovo, on je na Čiovo, Brač i Hvar. Zapalili ste hrpu korova, ona je zapalio tri hrpe korova. Kupili ste Ford sa sto konja, on je kupio Ford za sto četrdeset konja. Gledali ste Gospodara prstenova, on je gledao cijelu trilogiju prije vas. I tako dalje. To je jedna od onih osoba koja će vas slušati samo do one točke gdje ćete ubaciti natuknicu koja mu je potrebna da zajezdi vodama herojskog epa o sebi. Radi se o ljudima koji očajnički traže pozornost i odobravanje i zgrabit će bilo čiji reflektor kako bi ga usmjerili prema sebi.

Kako to utječe na nas?
Fizički osjećate nemir i zlovolju. Smatrate da vas ne poštuju. U takvom ste odnosu usamljeni jer su reflektor i mikrofon stalno na drugoj strani.

Kako se postaviti?
Ovi ljudi ne znaju da su naporni, odbojni i da uznemiravaju druge. Pate od kompleksa superiornosti. Izrazito su prožeti osjećajem samoće i ne shvaćaju zašto drugi nisu apsolutno zadivljeni njihovim postignućima. Smatraju da će impresioniranjem natjerati ljude da ih zavole. Možete započeti s uviđanjem da su duboko usamljeni i očajno čeznu za ljubavlju. Nije osoba ta koja vas živcira, već njezino ponašanje.

Mirno i s ljubavlju ukažite na problem, objasnite da ćete se uvijek diviti nekom stvarnom postignuću, no da ne želite hiniti oduševljenje za svaku glupost. Isto tako, objasnite da biste voljeli podijeliti i neko svoje iskustvo bez pripetavanja. Ovo su vrlo osjetljive osobe i treba znati nježno, a opet samouvjereno, objasniti kako stoje stvari.



Naučite se izvući iz toksične veze

Kada ste s nekim u lošem odnosu, pada vam samopouzdanje, a loša energija koja vas obuzima potpuno iscrpljuje. Bez obzira na to je li riječ o dečku, prijateljici ili kolegi s posla, takav odnos mora se okončati ili promijeniti

Osobe koje se nađu u lošoj vezi često se povlače same u sebe i prorijede kontakt s ostalima. Bitno je da prepoznate znakove takvog stanja da bi se mogli izvući i ponovno živjeti u miru i harmoniji sami sa sobom.

Loša veza ili odnos s nekom osobom je kada se uvijek osjećate loše i stalno brinete jeste li rekli ili učinili nešto krivo. Takav odnos ostavlja trag i osjećat ćete se anksiozno i depresivno. 

'U takvoj vezi počinjete misliti najgore o sebi, svojim postupcima i posljedicama', rekla je psihologinja Jorhdin Banner za magazin Canadian Living. Dodala je da postoje znakovi pomoću kojih možete prepoznati jeste li se i vi našli u vezi koja vas opterećuje i čini nesretnom osobom. Ovo su koraci koje možete poduzeti i učiniti svoj život ljepšim i kvalitetnijim.

Slušajte svoj instinkt

Vrlo često osjećamo da nam nešto ne odgovara, a ne želimo sebi to priznati. Možda je partner zaboravio da je godišnjica veze ili vas je grubo izvrijeđao, a prijateljica je, primjerice, bila neiskrena s vama. Na takve situacije um reagira i to bi trebali koristiti u vlastitu obranu. 

Obratite pažnju na vlastite reakcije - jeste li tužni, u strahu, osjećate se bezvrijedno? To su vrijedne informacije koje ne smijete zatomiti. Užurbani životni ritam tjera nas da tražimo brza rješenja za sve i ne volimo nove probleme pa ih prečesto spremimo pod tepih. 

U obitelji usvajamo pravila ponašanja

Odrastanje i prošlost ostavljaju trag na osobnosti, ponajviše naših roditelja i obitelji preko kojih učimo o odnosima i vezama. Taj trag osjeća se u sadašnjim vezama i odnosima koje imamo u životu te prema njemu određujemo što je zdravo i nezdravo ponašanje. 

Ako ste, primjerice, odrasli u sredini gdje su roditelji tendirali omalovažavati druge ljude možda ćete se naći u istoj ulozi kao odrasla osoba i imati takav stav prema svojim prijateljima i obitelji. No o tome nećete razmišljati kao o lošem, već normalnom ponašanju. Izazov je u tome da usvojeno ponašanje iz prošlosti preispitate i znate prepoznati postavljate li se pravedno u određenim situacijama.

Ne svaljujte krivicu na sebe

Osobe koje se ružno ponašaju svjesne su kako je vama pa će namjerno igrati na kartu vaših osjećaja i samopouzdanja. Pokušat će manipulirati vama koliko sami dozvolite i kontrolirati odnos.

'Često mislimo da smo sami krivi za prekid veze, loš odnos ili činjenicu da ne možemo pronaći partnera dulje vrijeme', rekla je Banner i dodala da tako pristajemo na manje ili ostajemo u lošoj vezi iz straha od promjene.

Prekinite vezu i otiđite

Koliko god bilo teško, ako ste u lošoj vezi, morate napraviti rez i otići. Ako vam se čini da to ne možete učiniti sami, potražite pomoć profesionalca ili razgovarajte s prijateljima i obitelji o tome. 
'Napravite plan i radite na konačnom rješenju korak po korak, da se ne bi predomislili', savjetovala je doktorica Banner. 

Naglašava da je prekid veze tek pola odrađenog posla jer tada morate popraviti učinjenu štetu - izgraditi samopouzdanje i osigurati se da više nikada ne završite u istoj situaciji. Postavite granice i jasno ih pokažite na prvi znak manipuliranja ili agresivnog ponašanja.
Zdrava veza velika je sreća koja vas diže u oblake, dok je toksična tolika nesreća da vam se ponekad čini da ste u paklu. No, kako svijet nije crno-bijel, nekad veze balansiraju na granici i niste potpuno sigurni što se zapravo događa.

субота, 21. фебруар 2015.

Insomnija

Šta je insomnija?

Reč insomnija potiče od latinskih reči, koje u prevodu znači «bez sna». Nesanica je simptom koji pogađa jako mnogo ljudi, bar u pojedinim periodima života. Ovaj problem ume da bude jako nazgodan ako traje tokom dužeg perioda vremena. Ljudima oduzima i vreme i zdravlje. Dovodi do toga da se troši novac na lekove i lekare, da se dužnosti obavljaju s pola pažnje, što može da košta mnogo, ponekad dovodi čak i do gubitka posla ili nesreća u radu.insomnia

Nesanica može da se ispolji kao potpuna nemogućnost spavanja ili kroz loš kvalitet sna. Ljudi koji imaju teškoću da se uspavaju ili se bude zorom, takođe mogu da pate od ovog simptoma.

Više od 50% odraslih ljudi je osetilo simptome nesanice, bar u trajanju od nedelju dana. Odrasli ljudi češće pate od nesanice, nego deca i tinejdžeri.

Tipovi insomnije

Insomnija može biti akutna i hronična. Akutna ili kratkotrajna nesanica se javlja usled nepovoljnih životnih situacija. Kada se osoba nađe u stresnoj situaciji, često nastupaju problemi sa spavanjem. Stresne situacije mogu biti najrazličitije vrste, a jedna od najpoznatijih je vezana upravo za promenu vremenske zone. Ljudi koji često putuju s kontinenta na kontinent, doživljavaju fiziološki stres, a njegova posledica se najčešće ispoljava kao nesanica. Akutna nesanica traje najviše do jednog meseca i lako se leči .
Hronična nesanica traje duže od jednog meseca i može biti posledica psiholoških poremećaja ili uzimanja lekova i droga. Ova vrsta nesanice je teža za tretiranje i manje su šanse da će proći “sama od sebe”.

Nesanica može da izazove depresiju, a može i da se javi usled depresije. Nedovoljno sna je snažno povezano sa pomećenim raspoloženjem.

Nesanica je faktor rizika za pojavu depresije, a svakako može da naruši kvalitet života. Nesanica može da prethodi depresiji, a može i da se javi usled depresije. Posledice nedovoljne ispavanosti uključuju stalnu pospanost tokom dana, neraspoloženje, depresivna osećanja i razdražljivost. Nedovoljno sna nam onemogućava da koncentrisano radimo na zadatku, da rešavamo probleme i donosimo odluke. Kada smo pospani veće su šanse da se povredimo, napravimo saobraćajnu nesreću ili se razbolimo. San je bitan za regenerisanje naših vitalnih funkcija. Nedovoljno sna dovodi do opadanja imuniteta, i tako lakše postajemo bolešljivi.

Primarna insomnija je nesanica koja nije povezana sa zdarvstevenim problemima, dok je sekundarna insomnija povezana s depresijom, preteranim korišćnjem lekova, medicinskim poremećajima i bolestima kao što su rak, astma ili artritis. Tretman sekundarne insomnije je teži i dugotrajniji od tretmana primarne.

Psihofiziološka nesanica

Psihofiziološka nesanica je poremećaj u ponašanju koji se izražava tako što su ljudi preopterećeni očekivanjem da ne mogu da zaspe. Ovaj poremećaj počinje usled stresa, ali problem je što se on produžava i nakon stresnog razdoblja. Nesanica ove vrste je naučen odgovor, jer su osobe toliko preokupirane pitanjem da li će zaspati ili ne, da sebe dovode do nemogućnosti uspavljivanja. Ove osobe su fizički napete i često uopšte ni ne mogu da se opuste. One uspevaju da se uspavaju kada su na odmoru, kad ne spavaju kod svoje kuće i kada se ne trude da se uspavaju.

Kada smo preokupirani idejom da moramo zaspati, jednako kao i kada smo preokupirani bilo kakvom drugom idejom, kora velikog mozga je aktivna. Čovek ne može da se uspava ukoliko intenzivno razmišlja o nečemu bitnom, posebno ukoliko brine. Brojanje ovaca, koje deci sugerišu roditelji kao povoljan tretman uspavljivanja, je monotona radnja koja ne uključuje više moždane procese. Takođe, zamišljanje lepih predela pre možemo shvatiti kao opuštajuće emotivno stanje koje, iako uključuje zamišljanje (misaoni proces), ne aktivira više moždane funkcije odgovorne za planiranje i donošenje odluka. Upravo te više kognitivne funkcije nas održavaju budnim i fokusiranim. Jasno je da u takvom stanju ne možemo da se opustimo i uspavamo.

Spoljašnja nesanica

Spoljašnja nesanica je posledica spoljašnjih činilaca. Ona nastaje kada se promeni uobičajena okolina u kojoj smo navikli da spavamo. To može biti spontana promena u smislu odlaska iz spostvenog u hotelski krevet, a može biti i promena koja je nastala usled razvoda braka ili raskida veze, te je osoba ostala sama u krevetu koji je navikla da deli s nekim. Pored ovih činilaca, buka i svetlost mogu doprineti lošem snu i nemogućnosti uspavljivanja. Navike, kao uspavljivanje uz TV ili muziku, predstavljaju loš način uspavljivanja i mogu dovesti do insomnije. Koliko god mislili da nam TV pomaže u uspavljivanju, najbolje je spavati u tišini, bez spoljašnjih šumova i smetnji.

Visinska nesanica

Kada se nađemo na planini, nedostaje nam kiseonik, a to može dovesti do poremećaja spavanja. Uglavnom je ovakva nesanica kratkotrajna, mada se može desiti i da potraje.

Tretman nesanice:

Kod nas mali broj ljudi zna kako da se nosi s nesanicom. Česta je pojava, usled nedostatka novca i vremena da ljudi «na svoju ruku» uzimaju lekove za spavanje. S jedne strane, postoje terapije koje su veoma uspešne u otklanjanju problema nesanice, s druge strane tu su lako dostupni lekovi za kojima ljudi najčešće posežu. Međutim, svaki lek nosi i rizik. Lekovi koji izazivaju san se zovu hipnotici. Ako se kontrolisano koriste, oni zaista mogu biti od pomoći. Međutim, kada ih osoba samostalno uzima, oni često donose veću štetu nego korist. Osoba, koja se uspavljuje lekovima, uglavnom se teško budi ujutru. Kada se razbudi, i dalje se oseća umrtvljeno i usporeno. Često ima probleme s pamćenjem, a i glavobolje. Još veća opasnost od ovih lekova je ta što oni mogu delovati kao droge, tako da se osoba na njih navikne. Tada, umesto izlečenja nesanice dolazi do još većih problema kod uspavljivanja, ukoliko se ne posegne za lekom. San bez leka postaje nekvalitetan ili nemoguć. Osoba ima utisak da može lepo da se naspava jedino uz pomoć sedativa. Tako joj lekovi postaju sastavni deo života.

Lekovi, međutim, najčešće sediraju do te mere da direktno ubaciju snevača u dubok san, onaj san u kojem ne sanjamo. Poznato je da se organizam najviše odmara kroz sanjanje. Često čujemo od korisnika lekova za uspavljivanje da se ne sećaju svojih snova. Budući da nam san pomaže da proradimo poteškoće i utiske iz prethodnog dana, on je vitalizirajući za naš život. Stoga, osobe ovisne o lekovima za spavanje, često zapravo bivaju sve umornije. Iako se dešava da spavaju duže nego što bi to inače činile, san im je nekvalitetan i ne dovodi do odmora. Takođe, uz osećaj hroničnog umora ide i razdražljivost. Iako ljudi često koriste trankilizere i anksiolitike (lekove za umirenje napetosti i anksioznosti) kao sredstva za uspavljivanje, oni mogu imati sasvim suprotan efekat. Budući da je osoba večito pomalo usporena, ima nezdrav i dubok san, lako postaje razdražljiva i na najmanje stimuluse (na koje inače ne bi reagovala), pa čak i besna i dešava se, da, opšte uzev, teže kontroliše svoje emocionalne reakcije. U takvim situacijama, kako bi “pobedila” svoju napetost, uglavnom, ponovo posegne za lekom za smirenje i tako sebe dovodi do začaranog kruga i verovanja da je bez lekova nefunkcionalna.

Da li žene češće pate od nesanice nego muškarci?

Da, žene iamju dva puta veće šanse da pate od nesanice nego muškarci. Neka istraživanja kažu da društveni faktori, poput nezaposlenosti ili razvoda, povećavaju mogućnost dolaska do nesanice. Žene su, češće od muškaraca, u poziciji lošeg spavanja zbog toga što su žene. Drugim rečima, tipično ženske karakteristike dovode do stresnih situacija koje umanjuju kvalitet sna. Menopauza i period pre menopauze često izazivaju  hormonski disbalans, pa i fiziološki stres koji umanjuje kvalitet ili mogućnost sna. Ista je situacija s jakom PMS-om. Trudnoća je, takođe, stanje koje dovodi do lošeg ili izostanka sna. Što je stresnija situacija u kojoj se nalazite, to je veća mogućnost da ostanete bez dobrog sna.

Vežba za dobar san

Uspavljivanje se može i uvežbati. Korišćenje lekova je samo olakšivač nečemu što možete uraditi na zdraviji i efikasniji način. Tretman nesanice je najbolji kada uključuje integrativin pristup problemima sa uspavljivanjem. Dakle, ponekada nije dovoljno da se služimo samo psihološkim i psihoterapijskim saznanjima, već i socijalnim veštinama (koje mogu modulirati razdražljivi temperament – koji dovodi do teškoća u uspavljivanju) i promenama u ponašanjima i navikama koje narušavaju dobar san.

Dnevne «vežbe» protiv nesanice:

-Konzumirajte manje kafe, alkohola i cigareta, naročito pre odlaska na spavanje
-Ne večarajte pre spavanja. Trudite se da vam poslednji obrok bude bar tri sata pre odlaska u krevet
-Fizička aktivnost je poželjna tokom dana, ali nikako u kasnim satima, pred odlazak na spavanje
-Izbegavajte popodnevni san, naročito u kasno popodne
-Ako ste u prilici, posećujte masera. Masaža veoma povoljno utiče na opuštanje muskulature
-Regulišite vreme odlaska na spavanje i budite se u isto vreme svakog dana
-Napravite beleške o kvalitetu vašeg sna i vremenu spavanja. One će vas tačno obavestiti da li ste uspeli da postignete dobar ritam buđenja i uspavljivanja

Noćne «vežbe» protiv nesanice:

-Odlazite na spavanje uvek u isto vreme i budite se u isto vreme, bez obzira kada ste zaspali
-Ne provodite previše vremena u krevetu. Vreme koje trošite na bezuspešno uspavljivanje može samo da vas iznervira i uznemiri, a to nikako ne pospešuje san
-Ako ste u mogućnosti, napravite posebnu spavaću sobu, koja će vam služiti samo za seks i san
-Napravite okruženje koje će poboljšati vaš san. Lezite u hladan i uduban krevet i zamračenu sobu
-Uspavljujte se lepim mislima, mislite na prirodu, usmesto na brige s posla
-Topla kupka sat vremena pre odlaska na spavanje, povoljno utiče na opuštanje vaših mišića i na kvalitet vašeg sna
-Rutinske radnje su dobre za uspavljivanje. Ako se naviknete da čitate knjigu u krevetu, ona vam može poslužiti bolje nego lek za san

Virtuelni svet današnjice – zavisnost od interneta

U suštinske odlike novog poretka i modernog sveta svakako spada kompjuter, sve mogućnosti koje on pruža, i kao poseban izdanak –  interenet sa izobiljem informacija. Danas je gotovo apsurdno zamisliti iole ozbiljnog profesora, biznismena, ekonomistu, projaktanta bez kompjuetera. I ne samo u poslovnom svetu, već u i privatnom, skoro je nemoguće zamisliti domaćinstvo bez kompjutera. Danas je čovek koji ne poznaje bar osnovne operacije na kompjuteru smatran za nepismenog čoveka. Dakle, pojam pismenosti se proširio, i pored poznavanja engleskog jezika, poznavanje kompjuetra postaje apsolutno neizbežno u ovoj epohi, za bavljenje faktički bilo kojim poslom, za nalaženje informacija, pa i za zabavu i igru. Kompjuter je dakle sastavni deo života «modernog» čoveka.

Međutim, rukovanje komjuterom postaje i jedna od najvećih opasnosti u «modernom» dobu, jer ljudi sve više vremena provode u virtuelnom, dakle nestvarnom svetu, a sve manje u realnom, postojećem, datom.

Takođe, kompjuter je samo krajnji vid svih ostalih izdanaka moderne tehnike i medija. Kažem krajnji, u smislu da pruža najviše mogućnosti, uz njega ljudi provode najviše vremena, pa je kao takav i najveća pretnja i izvor najveće opasnosti.

Opasnost leži u činjenici da toga većina ljudi nije ni svesna. Dakle, život se odvija u svetu na koji smo došli i koji je kao takav postojao pre našeg dolaska, u svetu koji ima svoja pravila koja mi prihvatamo, a ne pravimo sami, i to često rutinski prihvatamo, data na tacni, bez promišljanja i bez pitanja.

Danas se «zdravo-zagotovo» prihvata da se kompjuterom služi kao sredstvom pribavljanja informacija, i izvršavanja najrazličitijih zadataka, i i dalje se većina ljudi ne pita o tome, jer se to podrazumeva kao datost, kao normalna, uobičajena tekovina stvari i poredak modernog doba. S druge strane, ljudi su u uslovima «brzog» života današnjice prepljavljeni akutnim zadacima i problemima, kako kaže poznati filozof Žižek -«odgovorima bez pitanja» tako da se najčešće i čuje da ni nemaju vremena da razmišljaju o uzrocima stvari. To je postao trend danas. Trend koji doduše otuđuje već otuđene ljude od mogućnosti da budu u odnosu sa sobom, s drugima i sa životom. Baveći se datim stvarima u poretku stvari u koji su «bačeni» , ljudi sve manje razmišljaju, sve manje žive u realnom svetu, a sve više mehanički obavljaju svoje dužnosti ne bi li dobili onu neposrednu gratifikaciju za obavljene poslove, onu gratifikaciju koja samo povećava primarno otuđenje od kog niko ne može da pobegne.

Hajdeger kaže da je danas svet postao slika, a to je nešto sasvim drugačije od nekadašnjeg poimanja sveta. Da li je svet postao slika s razvojem moderne tehnike, ili je moderna tehnika postala moguće nakon percipiranja sveta kao slike, i kako se sve to dogodilo?

Slika sveta podrazumeva da je svet shvaćen kao slika, a svet može da postane slika samo ako ga čovek takvim predstavi. Ako je današnji čovek predstavio svet kao sliku znači da sa tom slikom teži da se ravna. Ono što  čovek teži da uradi je da se pretoči u sliku o svetu, da bi se ravnao s nečim s čim ima smisla da se ravna, dakle s nečim njemu sličnim, s nečim što predstavlja njega samog. Čovek u slici sveta vidi sam sebe kao opredmećenog, a čim je nešto opredmećeno stiče se iluzija ili stvara želja da se tim može i treba ovladati. Tu se i krije odgovor o odnosu čoveka u modernom dobu prema tehnici, kao i odgovor da upravo zato što je svet postao slikom, postaje moguće stvaranje, korišćenje i težnja za ovladavanjem modernom tehnikom.

Ako je svet postao slika, sada tom slikom treba i ovladati!

U svakidašnjim situacijama, čovek se obično povlači u anonimsnost i prosečnost, i na taj način biva neautentičan, što znači da propada u svetu koji ga okružuje. Čovek se, prema Hajdegeru, povlači u anonimnost i neautentičnost iz odbrambenih razloga. Opravdanja, prethodno navedena, da je život brz i da čovek nema vremena da se bavi suštinom, samo su puke verbalizacije činjenice da se čovek brani. Ako se čovek brani od autentičnosti, to znači da se brani i od pravog života. Po Hajdegeru i to ima objašnjenje, jer ako se čovek upusti u život, to znači da je priznao i da će doći smrt. Tako bežeći i štiteći se od smrti čovek, uz navođenje različitih opravdanja, propušta i život. Umesto stvarnog života, čovek sve više obitava u tehničkom, i danas još i više i virtuelnom, kompjuetrizovanom, u svetu koji sebi predstavlja kao sliku.

Tako danas sve više srećemo ljude koji rade u preduzećima, služeći se po ceo dan kompjuterom, a onda nakon napornog dana dolaze svojim kućama, gde sedaju za svoj kompjuter da konačno saznaju nešto što ih lično interesuje, ili otvaraju chat servise, i globalne umrežene servise putem kojih komuniciraju sa svojim prijateljima, bukvalno živeću u virtuelnom svetu. Većina takvih ljudi se ni ne zapita zašto se druži na taj način, zašto sebe projektuje u svet opažen kao sliku i zašto se prepušta tom svetu.

Hajdeger  nudi obajšnjenje i upozorava na opasnost takvog stava, karakterišući tadašnje vreme kao vreme čija je konačna tačka nihilizam. Dakle, mnogo pre kompjuetra, on je imao to u vidu, i pružio objašnjenje za ovo što se danas događa. Kao što je gore pomenuto, čovek je u svet došao, u svet i poredak koji mu je već ponuđen i uređen. Hajdeger bi rekao postavljen. Po-stavlje, je Hajdegeru suština moderne tehnike. Po-stavlje koje on definiše kao «sakupljalački činilac koji čoveka izaziva da ono što je dato razotkriva.». Dakle, čovek rođen u modernom dobu, prihvata ono što mu je postavljeno, stavljeno pred njega, u ovom slučaju modernu tehniku, i razotkriva njene mogućnosti. Rečju, ono što je dato on istražuje, prema tome gradi stav, i s tim stupa u odnos. Opasnost leži na drugoj strani, jer stupajući u odnos, on ne promišlja suštinu, već razmišlja o tom odnosu u koji je stupio. S druge strane, ne samo da ne promišlja suštinu onog što je već razotkriveno, već potpuno isključuje mogućnost bavljenja onim što još nije otkriveno. Tu prema Hajdegeru leži najveća opasnost korišćenja moderne tehnike. Ukoliko čovek posmatra tehnička dostigunuća sadašnjice na instrumentalan način, želeći njima da zagospodari i ne promišljajući suštinu instrumenata kojima se koristi, pada u zamku u kojoj tehnika preti da gospodari njime. Bez razmišljanja o suštini, čovek se sve više otuđuje i od sveta i od sopstvene unutrašnjosti i bavi se fenomenom i pojavnim stvarima, gubeći iz vida ono što je suštinsko, stvarni život.

Postavljanje granica prema drugima

Mnogi ljudi žele da žive prema duhovnim idealima kao što su pomaganje drugima, ljubaznost, darežljivost, deljenje itd. U mnogim knjigama čitaćete o tome kakvo bi bilo idealno ponašanje kojem bi trebalo da težimo. Ovo su naučeni obraci koje nam usađuju od malena. Retko koja porodica ne uči svoje dete da treba da sa drugima deli ono što ima, da bude dobro, poslušno i time mu implicitno nagoveštava da će sve biti u redu ako se na neki način potčinjava drugom, ako stavi druge ispred sebe. Poslušnost je uvek bila popularna i daleko više cenjena od individualnosti. Na kraju možemo reći čak i lakša za opstanak u grupi ljudi.

To je pogotovo svojstveno određenim podnebljima, a uslovljeno političkim i sociološkim faktorima. No da se ne udaljavamo previše od teme.

Problem nastaje jer se često zaboravlja da je većina ljudi danas još na prilično niskomnivou emocionalne zrelosti i svesti o odnosima. Mnogi ljudi su previše u strahu ili premalo svesni osećanja i potreba drugih ljudi da bi mogli poštovati lične granice drugih. Neki će i svesno iskoristiti primećenu slabost ili popuštanje kod druge osobe. Tako se osoba koja pokušava da stalno bude ljubazna i pomagaže drugima može vrlo brzo dovesti u situacije da brojni ljudi to očekuju i traže od nje i time je iscrpljuju. Pritom često ne postoji obostrano davanje i primanje niti istinsko uživanje u odnosu. Pa ipak veliki broj ljudi radi sve ili jako puno ne bi li zadovoljilo očekivanja okoline na štetu svojih osećanja i time dovodi sebe do frustracije i besa. Ne samo što se frustracija i bes smatraju socijalno nepoželjnim već osoba koja zadovoljava druge na sopstvenu štetu često oseća strahovitu nelagodu zbog besa i frustracije koju potiskuje jer je naučena da to nije dobro osećati, te da samim tim ni ona nije dobra ili u ovom slučaju socijalno prihvatljiva.

Trošenje sebe iz pristojnosti

Ukoliko se nađete u ovakvoj situaciji morate znati da niste nikome dužni svoje vreme, ljubav, pa čak ni prijateljstvo. To su vrlo apstraktne kategorije, u kojima retko kad razmišljamo kako postaviti granice, i šta u kom odnosu želimo, a šta ne. U ovoj oblasti još češće možemo da se osećamo krivim nego u vezi nekih drugih oblasti kao što je količina novca koji trošimo. Naši roditelji verovatno nisu baš svakome delili novac – ali mnoga deca gledaju roditelje kako troše vreme i energiju na osobe s kojima zapravo ne žele biti, provoditi vreme i posvećivati im emocije i kvazi razumevanje kako ih ne bi uvredili. Na taj način indirektno, a nekad i prema direktnim uputstvima, učimo da se ponašamo isto tako.

Ponekad je najbolji način da nekome pomognemo da ga odbijemo od sebe, da ne dopustimo da se “veša” o nas i crpi nam vreme i energiju. Na taj način pomažemo osobi da se suoči sa sobom i svojim potrebama, osloni na sopstvene snage i razvije samostalnost, dok bi uslužnost i pomaganje samo povećali osećaj osobe da se isplati biti zavisna od drugog. Najčešće nismo ni svesni koliko pomoć drugom može imati oblika i da direktno “pružanje ruke” nekad može doneti daleko više štete nego koristi. Na kraju svi smo već čuli za onu staru izreku da je put za pakao popločan dobrim namerama.

Čak i ako ne nalazite ništa negativno u drugoj osobi, možda vas jednostavno neće privlačiti čak ni kao potencijalni prijatelj. U tome nema ničeg lošeg i nema razloga za krivicu ako odbijemo ponuđeno prijateljstvo. Nisu svi ljudi stvoreni da budu deo naših života i to je sasvim u redu.

Žene su posebno u opasnosti da u ovom području ne poštuju svoje granice, delimično zbog svoje prirodne težnje ka skladu i izbegavanjem sukoba (a što je uslovljeno vaspitanjem u najvećoj meri), a delomično i zato jer se u našem društvu od žene češće očekuje da više daje i manje vrednuje svoje vreme i potrebe, nego od muškarca. Mnogi ljudi će mnogo lakše tražiti od žene njeno vreme ili usluge bez da ičim uzvrate, nego od muškarca.

Ponekad je najbolji način da nekome pomognemo da ga odbijemo od sebe, da ne dopustimo da se “veša” o nas i crpi nam vreme i energiju.

Vrednovanje sebe i svog rada

Što se tiče novca i materijalne strane života mnogi ljudi, pogotovo oni koji su u pomagačkim profesijama, najradije bi da ne moraju tražiti novac ili pokušavaju s idejom traženja dobrovoljnih priloga. To bi bilo zadovoljavajuće rešenje u idealnom društvu emocionalno zrelih ljudi. Ali većina ljudi u našem svetu još nema razvijen osećaj za ravnotežu davanja i primanja, ili se previše boje nedostatka novca da bi bili spremni da vam daju onoliko koliko vi smatrate da vaš rad zaslužuje. Tada se možete osećati iscrpljenim, iskorišćenim i necenjenim, da ne spominjemo probleme s otplaćivanjem svojih računa. Kako bi svi mogli osećati da je razmena pravedna, novac je u društvu u kom živimo najpraktičniji način definisanja vrednosti onoga što nudimo i omogućavanja ravnoteže u razmeni.

Ljudi koji imaju mnogo negativnih uverenja o novcu mogu vas kritikovati zbog toga i pokušati da u vama izazovu krivicu, ponekad na vrlo suptilan način. Često će se pritom pozivati na vaše lične ideale ili insinuirati da se ponašate onako kako najmanje želite. Impliciraće da radite upravo ono što kritikujete i težite da izbegnete.

Većina ljudi u našem svetu još nema razvijen osećaj za ravnotežu davanja i primanja

Osećanja drugih

Zrela i kvalitetna komunikacija ne mora uvek da podrazumeva trud da se druga osoba oseća dobro i da moramo da izbegavamo da je povredimo. Ovo naravno ne znači da treba da povređujemo druge bezobzirno pod izgovorom da to činimo za njihovo dobro. U svemu moramo imati granice, ali to je upravo ono o čemu ovde pišem. Često je izbegavanje da nekome direktno kažemo šta mislimo ili da odbijemo njegov zahtev samo odlaganje problema. Druga osoba i dalje toga neće biti svesna (a ako se nadamo da će to “telepatski” ili neverbalno shvatiti, po pravilu se zavaravamo, jer svako na svoj način ima iskrivljenu percepciju i ni od koga se ne može očekivati objektivnost) pa će i dalje – a verovatno i sve više – prelaziti ono što smatramo našim granicama, dok situacija ne pređe u otvoreni sukob ili izbegavanje, a oboje ostavlja ukus gorčine.

Osnovno pravilo: odgovorni ste za sopstveno ponašanje, ali ne i za osećanja druge osobe. Odnosno: ako ste sami učinili sve da komunicirate s poštovanjem i integritetom, nema razloga da se osećate krivim čak ni ako se druga osoba oseća povređeno i možda vas optužuje.

Uspostavljanje granica

U zreloj komunikaciji, ako jedna osoba odbije želju ili zahtev druge, ili postavi granice koje drugoj osobi ne odgovaraju, druga osoba može razmotriti želi li izmeniti svoje zahteve i zadržati odnos, ili će možda promijeniti oblik ili intenzitet odnosa i potražiti ono što želi u nekom drugom odnosu. Sve je to moguće učiniti bez povređenosti i okrivljavanja, kao prirodan proces, ako se međusobno doživljavamo kao ravnopravna ljudska bića s ravnopravnim potrebama i ako to jasno komuniciramo. Ali ako vas druga osoba ne vidi kao ono što jeste, nego projektuje na vas očekivanja prema roditelju, partneru ili detetu, osećaće se povređena, razočarana, i u suštini učiniće da njena sreća i osećanja zavise od vašeg ponašanja, što je recept za patnju.

U svakoj komunikaciji važnijoj od usputnog poznanstva, dobro je raščistiti šta svako od uključenih želi i da li je to prihvatljivo onom drugom, posebno ako primetimo da su očekivanja različita. Ne možemo očekivati da je druga osoba automatski dužna pristati na nešto zato što mi to želimo, ili želeti isti oblik odnosa. Svi smo mi ličnosti za sebe i svi smo na neki način različiti ma koliko slični bili, to je ono što nas čini ljudima i to je ono što nam daje potencijal za sreću. Koliko bi još nesrećnih ljudi na svetu bilo da svi želimo apsolutno iste stvari?

Granice u partnerskim odnosima

Postavljanje granica podjednako je važno i u partnerstvu kao i u bilo kom drugom odnosu. U ovoj oblasti posebno, mnogi ljudi ili imaju preterana očekivanja i potrebe od druge osobe pa ne poštuju njen lični prostor, lične slobode ili iz ljubavi (ili straha i potrebe?) previše popuštaju. Tada se nezadovoljstvo gomila dok ne dođe do eksplozije ili postepenog smanjivanja privlačnosti. Zašto to ne sprečiti odmah u početku? Obično zbog straha od napuštanja, koji većina od nas nosi jer su nas naučili da, ako želimo da budemo voljeni, ne smemo biti ono što jesmo, ili da ljubav znači da su potrebe druge osobe važnije od naših. Ovo često vodi pretvaranju, najviše iz straha ali i ograničavanju partnera ili partnerke. Najčešće je ograničavanje slobode, u kombinaciji sa ljubomorom. Ako se držimo stereotipa muškarac će ženi zabranjivati (najčešće implicitno) da izlazi bez njega, da se druži i provodi vreme van kuće ili na internetu ukoliko on nije prisutan u tim aktivnostima. Ovo je direktno narušavanje tuđih granica ali partneri najčešće na to pristaju iz straha od napuštanja. Da ne bude pogrešno shvaćeno i žene ovo rade svojim paretnerima, samo se načini razlikuju, mada su te razlike prilično male i suptilne.

Reakcije na narušavanje granica

Kako prepoznati koje su zapravo naše granice i kada ih ne poštujemo? I tu treba ponoviti uobičajeni savet: posmatrajte suptilne emocije i nastojte da ih što je bolje moguće prevedete u reči. Ako vas emocije ne upozore dovoljno snažno, pre ili kasnije može početi da vas upozorava vaše fizičko telo.

Ako primetimo da neko ugrožava naše lične granice, to nije razlog da se prema njemu postavimo u napadačkom ili odbrambenom stavu, da demonstriramo pravedničku ljutnju. Ljutnja i okrivljavanje samo su znak potisnutog straha i nerazrešene krivice unutar nas samih, koje treba priznati i istražiti. Potrebno je naučiti razliku između odlučnosti i napada radi obrane, kao i između popuštanja i saosećanja. To je u početku možda teško, jer smo svi toliko po pravilu naučili da potiskujemo svoje potrebe i granice da obično reagujemo krivicom i mešavinom straha i ljutnje onda kad smo naterani da ih postavimo – što je često tek pošto prođe određeni period gutanja, popuštanja, i nakupljanja osećaja nelagodnosti. Pravi način je učiniti sve na vreme i sa neophodnom dozom umerenosti. Naravno, ukoliko smo za to sposobni. Da bismo to bili moramo biti emocionalno zreli i sposobni da postavimo granice i priznamo sebi šta osećamo i što je još bitnije zašto tako osećamo, koji su uzroci tih osećanja.

Neki ljudi brane svoje granice jako čvrsto, ali vrlo agresivno i uz okrivljavanje drugih i za sitnice. Oni takođe u suštini reaguju iz straha i krivice, ali su ti osećaji mnogo manje dostupni svesti. Te osobe su verovatno u detinjstvu bile dovoljno puta direktno povređivane pa su odlučile da se bore za sebe. Problem počinje tamo gde oni to čine iz stava “povrediću te pre nego što ti povrediš mene”. Taj stav u suštini odražava strah, osećaj nesigurnosti da ta osoba može zaštititi sebe i voditi računa o sebi i bez direktnog napada i omalovažavanja drugih. To nije istinsko samopouzdanje i samopoštovanje, nego samo drugi oblik istog problema.

Ako primetimo da neko ugrožava naše lične granice, to nije razlog da se prema njemu postavimo u napadačkom ili odbrambenom stavu, da demonstriramo pravedničku ljutnju. Pravi način je učiniti sve na vreme i sa neophodnom dozom umerenosti.

Prepoznavanje, definisanje i objašnjavanje sebi i drugima…

Ako pretpostavimo da, osim u situacijama direktne agresivnosti ili manipulacije, ljudi ne deluju sa svesnom namerom da nas povrede ili iskoriste, nego jednostavno iz nedovoljno razvijene svesti o vrednosti i osećanjima drugih ljudi, nema razloga da reagujemo sa ljutnjom. Skoro je isto tako neprimereno izraziti bilo koju drugu želju koju imamo, a da nam je druga osoba može zadovoljiti, ako to činimo putem ljutnje i okrivljavanja. Na taj način ćemo odbiti drugu osobu od sebe i pokvariti odnos koji verovatno ima potencijala da bude kvalitetan.

Ključno je prepoznati, definisati i objasniti svoje granice, potrebe i želje u što ranijoj fazi bilo kog odnosa koji možemo imati sa drugim ljudima. To je jako važno učiniti pre nego što počne da se nakuplja nezadovoljstvo. Problem je u tome što većina nas nije naučila da obraća dovoljno pažnje na poruke naših tela i emocija da bi bili u stanju da ih prepoznaju odmah u početku. Tako se često dešava da čekamo emotivnu, nekad čak i fizičku krizu, da bi reagovali ili još češće bili primorani na reakciju.

Primetite takve situacije, i šta vas sprečava da smireno, bez straha, krivice ili ljutnje objasnite drugoj osobi šta želite, ili na šta ne pristajete. Do mere do koje to niste u stanju, verovatno se osećate neprijatno i teskobno u kontaktima s drugim ljudima, za šta uzrok obično pripisujemo njima, a ne sebi. No, isto tako, onoliko koliko ne poštujemo sebe i svoje potrebe, toliko verovatno u nekim drugim područjima ili situacijama ne poštujemo ni druge – čak i ako je to samo u mislima.

Važno je razumeti da ukoliko se osećate neprijatno u kontaktu sa nekom osobom najverovatnije je jednan od učesnika u toj komunikaciji nije u stanju da postavi granice koje će druga osoba biti sposobna da poštuje. Svakako da postoje ljudi koji nam jednostavno ne prijaju i ne mogu nam biti prijatelji usled nekih objektivnih razloga kao što su neslaganja u stavovima i vrednostima, verovanjima, vrednovanjima i uverenjima. Ipak, ukoliko to nije slučaj, verovatno je da postoji problem u uspostavljanju granica i da ta osoba uzima više nego što vam daje ili da vas prosto zasipa nečim što vam nije potrebno. Dešava se svojevrsno “prelivanje”. Ukoliko se “prelivaju” sadržaji koji su prijatni, to neće biti problem. Nažalost ,desiće se to isto i sa neprijatnim sadržajima. A onda će se u vas useliti neprijatna osećanja i frustracije. Zato je najvažnije postaviti granice. Koristiće i vama samima, što je najbitnije, ali i drugima u komunikaciji sa vama.

Sve ovo dobro je imati na umu i dok preispitujemo sopstveno ponašanje i zahteve od drugih. Lakše je primetiti kada su naše granice ugrožene, nego kada mi ugrožavamo granice nekom drugom. Ako ne volimo dovoljno sebe, primećivanje sopstvenih mana i neprikladnog ponašanja možemo osećati kao poniženje. Što više cenimo sebe, to ćemo lakše biti u stanju da priznamo, a time i ispravimo, svoje greške.

Ključno je prepoznati, definisati i objasniti svoje granice, potrebe i želje u što ranijoj fazi bilo kog odnosa koji možemo imati sa drugim ljudima. To je jako važno učiniti pre nego što počne da se nakuplja nezadovoljstvo.

Agresivnost i granice

Ne živimo više u srednjem veku što se tiče fizičke sigurnosti i fizičkog prostora, ali još uvek smo kao društvo nasilni verbalno i emocionalno – ili čak samo u mislima. Po pravilu će nas pre biti strah od reakcije drugih nego što će nas istinsko poštovanje prema nekim osobama zadržati da ne budemo još grublji prema njima. Tako grubost često ostaje samo u mislima ili razgovorima iza leđa. Prihvatamo to kao nešto potpuno normalno i opravdavamo sebe, kao što su ljudi u srednjem veku prihvatali fizičko nasilje kao nešto sasvim normalno, gotovo socijalno poželjno.

Donekle smo još uvijek u srednjem veku, samo što, kao ni tadašnji ljudi, toga nismo svesni. Da bi se neko stanje promenilo, potrebno ga je prvo prepoznati – unutar nas samih.

Promena odnosa prema drugima ne može se postići grubim i moralističkim zahtevanjem promene od sebe samog. Takav pristup je upravo ono što je problem i stvorilo. Oni delovi nas koje potiskujemo, prisiljeni su da ojačaju i postatnu grubi kako bi nas makar na neki način naterali da ih poslušamo.

Da bi prepoznali tuđi bol, moramo prvo prepoznati sopstveni – a da bi shvatili kako povređujemo druge, treba da priznamo povređivanje samog sebe. Svakodnevno omalovažavamo sebe, živeći život kakav ne želimo, ostajući u okolnostima koje nam se ne sviđaju, trujući svoje telo i tražeći nešto ili nekog drugog da nas spasi. To će se promeniti tek kad prestanemo da pripisujemo odgovornost i moć ljudima i okolnostima van nas.

Postavljanje granica nije lako i uključuje i podrazumeva mnogo toga. Ovde je napisano tek po nešto, samo mali deo onog važnog. Ukoliko vam se čini da bi ova tema za vas mogla biti važna, istražujte. Potražite savet ili pročitajte još nešto. I na kraju učinite nešto konkretno.

Autor teksta: Jelena Orlandić

Mitovi o romantičnoj ljubavi

Albert Elis, tvorac racionalno emotivno bihejvioralne terapije,  je veoma mnogo pisao o romantičnoj ljubavi. On kaže da kada smo u romantičnoj, strasnoj ljubavi, mi težimo da idealizujemo svog partnera, mi želimo da ta veza bude ekskluzivna, da on nama bude jedini, kao i mi njemu, osetimo se vezano za našeg partnera i često mislimo da je ljubav večna. Tada, često vrednujemo ljubav i našu vezu kao jedinu važnu stvar na svetu. Problem s romatičnom ljubavlju je što povodom nje možemo da stvorimo pregršt iracionalnih misli i sistema verovanja i da smatramo da ako je nemamo, ako je na neki način izgubimo, ili ne uspemo da je pronađemo, mi moramo biti mizerni, jadni i nikako ne možemo biti srećni. Ovakva uverenja direktno stvaraju depresiju, strepnju i samosažaljevanje.


Mitovi o romantičnoj ljubavi

Elis nabraja mitove, koji su toliko ukorenjeni da njihovu istinitost veliki broj ljudi ni ne dovodi u pitanje, pa zbog svojih misli osećaju patnju i duševni bol, ukoliko ne živi prema receptu ovih mitova. Sama reč mit kaže da je to zabluda, široko rasprostranjeno pogrešno verovanje. Navodimo neke od najčešćih mitova o romantičnoj ljubavi:

pojedinac može strasno da voli samo i isključivo jednu osobu u jednom trenutku
prava romantična ljubav traje večno
duboka osećanja koja imamo kada smo u romantičnoj ljubavi osiguravaju stabilan brak
seks bez romantične ljubavi je nemoralan i ne može da nas zadovolji. Seks i ljubav uvek moraju da idu ruku pod ruku
romantična ljubav lako prerasta u brak
romantiča ljubav je uzvišenija od bračne, prijateljske, platonske i svih drugih vrsta ljubavi i, ako pojedinac nema romantičnu ljubav, on jedva i da postoji, toliko je promašen
ako osoba izgubi osobu koju romantično voli, ona mora da se oseti duboko depresivno i da dugo pati, i nikako ne može zavoleti ponovo sve dok period depresije ne prođe
osobi je neophodno da sve vreme oseća i opaža ljubav  svog partnera da bi znala da je on zaista voli.


Iracionalna uverenja o ljubavi


Nabrojani  mitovi su široko rasprostranjeni, i o njima slušamo često i od roditelja i preko medija. Međutim, ni roditelji ni mediji ne kažu da moramo da imamo takvu ljubav i da smo bezvredni ako je nemamo. Taj deo je ostavljen nama i mi sami stvaramo takve misli. Često kada nam roditelji, dok smo joše deca, kažu da bi bilo lepo da pronađemo partnera koji će nas voleti, mi to preobratimo u apsolutistički zahtev, te sami sebi kažemo da apsolutno moramo naći partnera koji će nas voleti i da smo promašeni ako to ne postignemo. Takođe, gledamo romantične komedije, slušamo bajke o ljubavi koje traju večno i koje ništa na svetu ne može da sruši. Ako sebi dozvolimo da verujemo u to, da smatramo da je to jedino ispravo, da nam je to neophodno, stvaramo iracionalna uverenja, koja vode nezdravim emocijama.

Elis navodi najčešća iracionalna uverenja u vezi sa romantičnom ljubavlju:

moram romantično da volim samo jednu osobu u jednom trenutku i ja sam prevarant ako volim istovremeno dve osobe
ja moram da uđem u brak sa osobom koju romantično volim i osetiću se napušteno i usmaljeno ukoliko ona neće da bude sa mnom
moja romantična osećanja moraju trajati zauvvek i nešto veoma pogrešno se dešava ako ona izblede posle relativno malo vremena. To dokazuje da ja nisam zaista voleo/la
ako ne doživim intenzivnu romantičnu ljubav, ne mogu biti zadovoljan drugim vrstama ljubavi, i to znači da ću provesti samo osrednje srećan život
moj partner mora da me voli potpuno i strasno sve vreme, inače me on/ona u stvari ni ne voli.
Elis pokazuje kako sva ova «moranja» i «trebanja», na prethodno opisan način, izazivaju nezdrave emocije. Ljudi imaju ponekad cele sisteme iracionalnih uverenja, jer ih održavaju ponavljanjem, kroz unutrašnji govor i mišljenje. Elis kaže da što su uverenja ukorenjenija, to je potrebnije da im se snažno suprotstvaimo. Sam uvid da mislimo iracionalno, neće nam mnogo pomoći. Kada shvatimo da su naše misli iracionalne i osujećujuće, poželjno je da ih kontinuirano opovrgavamo i snažno se trudimo da ih zamenimo racionalnim mislima, koje umesto «moranja», sadrže preferencije i želje. Ova nabrojana iracionalna uverenja možete i sami opovrgnuti, samo treba da se zapitate da li slede pravila logike, da li su u skaldu sa realnošću i da li su za vas poželjna. Ukoliko analaiziramo prvo od iracionalnih uverenja, koje je često zastupljeno u našoj kulturi, videćemo da je ono i nelogično i nerealistično i nepoželjno. Tako, ako osoba sebi kaže «moram romantično da volim samo jednu osobu u jednom trenutku i ja sam prevarant ako volim istovremeno dve osobe», može i da se zapita zašto mora, gde piše da mora, ko je rekao da to tako mora da bude. Kako odgovora na ovo pitanje nema (bar nema racionalnog, smislenog i istinitog odgovora), jedino što preostaje je uviđanje da to ne mora da bude tako. Ovaj sud ne sledi pravila logike. Zatim se možemo zapitati da li je taj sud realističan. Naime, ima ljudi koji se ne ponašaju u skladu s tim, možda se baš vi ne ponašate u skladu s ovim sudom. Dakle, to ne može biti realno, jer s jedne strane kažemo “moram”, a s druge strane radimo suprotno, što znači da svojim postupcima poništavamo zahtev. I na kraju, pošto ovakvo mišljenje nije logično i nije realno, možemo se zapitati da li je možda ipak poželjno za nas. Ako zahtevamo od sebe da volimo samo jednu osobu u trenutku, a ne činimo to, da li to može biti poželjno/korisno po nas? Prema Elisu, to nikako nije poželjno jer takvim mislima mi sami sebi stvaramo nezdrave emocije. Prema tome, ako mislimo da moramo raditi nešto, a ne radimo to, verovatno je da ćemo misliti i da smo loša osoba i biti besni na sebe ili se samosažaljivati. Na ovaj način su pobijena sva tri pitanja o logičnosti, realističnosti i poželjnosti jednog uverenja, što dato uverenje čini neodrživim. Probajte na isti način da pobijete svaki svoj zahtev. Pored toga što ćete se oslobiti mitiva i pronaći svoju istinu, doživećete zdravije emocionalne reakcije i biti zadovoljniji sobom.

Razlozi iz kojih varamo partnere, a ipak ostajemo u vezi

Piše: Renata Senić


Postoji teorija o tome da se ljudi uljujkuju u miran svet zajedništva. Mi smo svi društveni i prija nam da uvek «imamo nekog». Ali postoji i druga strana. Mi svi imamo nagone i često idealne predstave  o zanosnoj, divljoj i strasnoj ljubavi. Često se dešava da ljudi ostaju u vezi ili braku, čineći taj odnos prijateljskim, pa samim tim i nesrećnim, dok strast nalaze na drugim mestima. Postoji nekolicina razloga za prevaru. Neki ljudi se upuštaju u prevare koje traju po više godina i to bez ikakve namere da se takav ljubavni trougao prekine. Često, nažalost inicijatora trougla, takav odnos biva prekinut kada sve strane za njega saznaju. Kada osobi odgovara ovakav dugogodišnji trougao, ona verovatno želi da ponovo napravi porodični trougao u kom je rasla.


Postoje i drugi razlozi prevare. Neki varaju, prosto, jer ih uzbuđuju seksualno zabranjene stavri. Takvi ljudii su nekonvencionalni i ne vole sistem morala koji nam nameće društvo. Granice njihovog uzbuđenja su daleko izvan standarda evropskog i američkog sistema i više odgovaraju npr. afričkim plemenima koja u potpunosti poštuju svoje nagonske-seksualne zelje.

Postoje i muškarci sa Don-Žuanskim skolonostima. Oni ili u svakoj ženi traze majku ili se bore protiv straha od smrti, pa pokušavaju da ožive svoju mladalačku sposobnost zavođenja. Takvi mušlkarci bukavlano misle da ako se ponašaju kao mladići, oni i jesu mladići.

Nekada nesvesno jedan partner gura drugog u neverstvo. Tako žena koja je preterano agresivna i dominantna, «tera» svog muškarca da pronađe nekog ko će mu se potčiniti tako da se on oseti kao muško. Imamo i izreku koja kaže «žene koje nose pantalone, treba da su svesne da će se njihovi muškarci povremeno okretati za suknjama». S druge strane, pasivan muškarac «tera» ženu da pronađe nekog pored koga bi se ona osetila zaštićeno.

Postoji objašnjenje koje kaže da se kroz brojne avanture krijemo od homoseksualnosti. Ovo je tipično za homofobne muškarce. Oni svoju muškost dokazuju na taj način što često menjaju partnerke i često ih biraju na osnovu fizičkog izgleda. Tako dokazuju sopstvenu muškost, a ponekad smanjuju i strah da će ući u homoseksualne vode. Inače, već je uvreženo shvatanje da su najveći homofobi u stvari prikriveni homoseksualci.

Postoji i tip muškaraca koji vara svoju partnerku dok je trudna ili neposredno pošto dobiju dete. To su emocionalno i socijalno nezreli muškarci, a razlozi za ovakvo neverstvo su dvojaki. Ili je u pitanju nezrela potreba muškarca da bude prvi i jedini svojoj partnerki, pa dete doživljava kao smetnju svojim nezrelim potrebama ili je u pitanju muškarac koji ima nerazrešen konflikt s majkom. Kada je partnerka trudna ili je već postala majka, ona takvog muškarca asocira na njegovu majku, te se on bukvalno plaši (ponekad čak i gadi) odnosa s njom.

Razvod braka postoji od kada i brak, a modernizacija društva propagira stav da je bolji dobar razvod nego loš brak. Statistike kažu da se našoj zemlji razvede svaki osmi brak i da su razvodi najčešći u prvih pet godina braka. Ipak, ljudi često radije varaju, nego što raskidaju vezu ili brak, jer je svaki raskid krizna situacija. Nakon razvoda, veliki broj ljudi oseća depresiju i ljutnju, odaje se alkoholu ili preteranom pušenju, češće traže pomoć lekara, a ponekad razmišljaju i o samoubistvu. Utešna je činjenica da je kriza period koji po definiciji ne traje duze od 6 nedelja i da brakorazvodne krize uglavnom ne prerastaju u ozbiljnije smetnje. Za razliku od toga,ostajanje u nesrećnom braku je dugotrajan proces i može da izazove hronično nezadovoljstvo sobom i drugima.

Bitno je shvatiti šta želimo od nas samih, partnera i kakvu ideju braka, odnosno veze, imamo. Neki ljudi u bračnim krizama, voljni da se posvete rešavanju problema i svesni da se vole, uspevaju da prebrode krize i time ojačaju svoju povezanost. Neki parovi ostaju zajedno jer se plaše samoće, samostalnosti i promene. Neki ostaju zajedno jer je «sramota» razvesti se. Razloga je isto koliko i ljudi. Bitno je razgraničiti da li su razlozi za ostajanje u braku ili vezi ili raskid braka ili veze zdravi ili ne, da li su realni i da li su poželjni. Individualno ili bračno savetovanje, često, u samo nekoliko seansi može pomoći da dođete do pravih odgovora, istražite sopstvenu motivaciju i želje i bolje razumete svog partnera, te samim tim poboljšate kvalitet života i budete zadovoljniji sobom i drugima.

Oči kao komunikaciono, sredstvo zavođenja i otkrivanja misli sagovornika

Autor: Renata Senić

Šta sve kažu naše oči?


Naše oči mogu da otkriju i najmanje promene na telu i u stavu drugih ljudi. Istraživanja su pokazala da su neke od najmanjih promena povezane s našim nesvesnim i da utiču na krvni pritisak. Evo nekoliko finih promena koje su naše oči u stanuju da detektuju:

promene tonusa kože usled promene emocija
promene veličine zenice koja ukazuje na zainteresovanost sagovornika
grčenje i opuštanje malih mišića lica i glave, koji se kontrahuju s promenom emocija
skretanje pogleda koji je povezan sa obraćanjem pažnje ili promenom fokusa pažnje – može da se detektuje i sa velike razdaljine
kontakt očima koji može ukazivati na interesovanje ili nezainteresovanost ili, pak stidljivost ili uplašenost
Ovi minimalni znakovi se menjaju iz trenutka i trenutak, a svako može da ih bude svestan ukoliko obraća pažnju na njih.

Oči su veoma bitne za izbor partnera

U poređenju s ostalim primatima, jedino ljudi imaju beonjaču. Međutim, beonjača je različitih dimenzija kod muškaraca i žena. Dok muškarci imaju generalno veće oči, žene imaju veće beonjače. Iako su mnogi nesvesni ove činjenice, ona se često koristi prilikom zavođenja, flertovanja. Žene koje žele da zavedu muškarca imaće širom otvorene oči.

Muškarci su zainteresovani za zdrave i mlade žene. To je genetski uticaj na naše ponašanje, jer se zna da mlade žene imaju veće šanse da rode zdravo potomstvo. Manje su šanse da mlade žene imaju oštećene hromozome, te je veća garancija rađanja zdrave dece. Oči, velikih beonjača i dugih trepavica su odličan pokazatelj dobrog zdravlja žene. Žene znaju da kontaktom očima mogu da aktiviraju muškarčevu pažnju, ali je manje poznata činjenica da na taj isti način one bude i muškarčeve hormone.

Kada muškarci biraju partnerku, oni obraćaju pažnju na njene godine. Ovo se manifestuje nekad svesno, nekad polusvesno, međutim postoji kao činjenica kod najvećeg broja muškaraca. S godinama se menja veličina ušiju i nosa, međutim oči ostaju gotovo iste veličine. Tako kod starijih žena, oči izgledaju male u poređenju sa ušima ili nosem. Žene su, takođe, ove činjenice svesne, bar polusvesne, jer se kroz istoruju pokazalo da mlađe žene šmikom ističu svoje oči, dok starije žene nose puštenu kosu kako bi prekrile uši. Ovi «trikovi» ostvaljaju izuzetan vizuelni utisak na muškarce. Genetika ima snažan uticaj na naše ponašanje, a ove stvari se ne menjaju još od davnina. Jedino što se promenilo je činjenica da mnogi ljudi nisu svesni zašto im je nešto privlačno, a zašto odbojno. Međutim standradi privlačnosti ostaju veoma slični iz generacije u generaciju.

Signali očiju mogu da vam otkriju o čemu osoba razmišlja

Kada žena prilikom konverzacije gleda gore i desno, to može značiti dve stvari. Prvenstveno na ovaj način se otkriva površina beonjače i žena može nesvesno pokušati da ukaže na svoje zdravlje i mladost. Druga stvar koja je moguća je da ona razmišlja o budućnosti. Ovaj pogled uglavnom budi interesovanje kod muških sagovornika. Iako je nesvestan, uglavnom se manifestuje konstantno. Proverite u kom pravcu se vaše oči kreću kada razmišljate o budućnosti.

S druge strane, ako vaša sagovornica gleda na gore i ulevo, to znači da razmišlja o prošlosti. Ona može zamišljati šta se desilo juče, a takođe se može truditi da se priseti nečeg što se davno odigralo.  Ovi znakovi se pojvaljuju kod gotovo svake osobe koja misli u mentalnim slikama. Mali broj ljudi zamišlja događaje  u zvučnim simbolima ili preko osećanja. Ovi znakovi direktno deluju na sagovornika čak iako on nije svestan šta znače. Pogled nagore i udesno, koji pokazuje žensku mladost i zdravlje je raznim trikovima unapređen. Žene koriste senke i maskare da vizuelno uvećaju svoje oči, jer je taj način konvencionalan znak privlačnosti. Međutim, koreni su mnogo dublji i zalaze u istoriju i genetiku.

Posmatranje pogleda vašeg sagovornika vam može pomoći da znate o čemu razmišlja. Odašiljanje određenog pogleda vam može pomoći da pridobijete pažnju i interesovanje vašeg sagovornika.



Šta kažu oči:

Oči govore. Nekad smo toga svesni, pa pokušavamo da simuliramo pogled za koji znamo da ima efekta, ali iznad svega kada toga nismo svesni, oči nas otkrivaju. Opisane su poruke koje oči mogu da šalju:

blisatve oči koje se sjaje od vlažnosti oka izazivaju treptaje i stvaraju svetlucav izgled koji ukazuje na snažne emocije. Snažne emocije mogu biti negativne i ukazivati na plač, ali mogu biti i jake pozitivne emocije koje ukazuju na trujumf i pobedu
sužene i skupljene oči ukazuju na patnju i bol. Ovakav pogled je često upućen izvoru našego bola
širom otvorene oči služe zaplašivanju. Ovaj znak se često vidi i kod životinja. Kod mužjaka može izazvati trenutačno oslobađanje hormona koje izaziva reakciju borbe ili bekstva
nefokusiran pogled koji luta ukazuje na to da je naš sagovornik «odlutao» u mislima i da ne obraća pažnju na nas
spušten pogled može ukazivati na skromnost ili potčinjenost. Takođe može ukazivati na stid
treptanje ukazuje na tajnovitost. Ono je najmoćnije sretstvo privlačenja tuđe pažnje i želje da se podeli tajna.
Iako veličina zenice koja ukazuje na zainteresovanost nije pod svesnom kontrolom, postoji mnogo načina da svesno kontrolišete vaš pogled i šaljete željenu poruku:

Postoji nekoliko situacija u kojima je poželjno gledati drugu osobu duže nego obično:

kada vam se osoba sviđa ili je volite
kad je osoba udaljena, a vi pokušavate da poboljšate komunikaciju
kada ste jako zainteresovani za poruku koju vam šalje sagovornik
kada znate da je vaš sagovornik otvoren i žihvahan (ekstravertan) i želi da vam bude bliže
kad očekujete odgovor
kada pokušavate da dominirate ili da uplašite nekoga.


Metafore koje koristimo u govoru nisu slučajno skovane baš na taj način. Šta znači «ne skidati pogled s nekoga», ili «skidati nekoga očima»? Znači upravo to. Kada ne skidamo pogleda sa nekoga, znači da ga gledamo širom otvorenih očuju, da flertujemo s njim. Naše lice je u skladu s našim emocijama, jer obavezno odašiljemo blagi osmeh. Ono što je najvažnije, naše misli su u skaldu sa našim izgledom, jer sami sebi govorimo šta želimo. Taj govor, koji je na predsvesnom nivou, naš sagovornik može da detektuje. Kada osećamo snažnu želju za nekim, dok ga posmatramo mi razmišljamo o tome. Tada sagovornik može da ima utisak da ga skidamo pogledom. Srećom (ili na žalost) i ovo se može uvežbati i time se može manipulisati. Ako želite da vam priđe osoba koja vam se dopada, možete se sveno ponašati na ovaj način. Gledanje uz smešak i mišljenje o određenoj temi šalju poruku baš kakvu želite. Kada sebi ponavljate poruke koje su povezane s vašim željama ili zavođenjem, vaše držanje i telesni stav se organizuju tako da izgledate zavodnički i pozivajuće. Tada su mnogo veće šanse da dobijete to što želite. S druge strane, ukoliko gledate nekog i smešite mu se dok vam kroz glavu prolaze misli da ta osoba nije, niti će biti zainteresovana za vas, sami sebi umanjujete šansu za uspeh, jer vas vaše misli odaju. Mislite pozitivno, da biste izgledali pozitivno i odavali utisak kakav vi  želite.

Signali flerotovanja

Postoje tajni seksualni signali koje odašiljete i koje treba da razumete kada neko flertuje s vama. Slično kao i kada su u pitanju ostali znakovi neverbalne i telesne komunikacije, ovi signali se mogu uvežbati i slati svesno i namerno, ali u najvećem broju slučajeva spontane komunikacije se šalju instinktivno i na predsvesnom su nivou.

Odazivanje – ovo je obrazac koji razlikuje dobar flert od odličnog flerta. Ništa vas neće tako dobro povezati s drugom osobom kao kada se odzivate na njeno ponašanje. Ovo odazivanje znači da se ponašate u skladu s ponašanjem druge osobe, da radite sve što ona radi. Ako se ona nagne prema vama kao da hoće da vam kaže nešto važno uradite to isto. Ako se distancira kao da bi pričala nešto zvanično, nadovežite se na njeno ponašanje. Teorija koja stoji iza principa «odazivanja» kaže da mi volimo ljude koji su nam slični. Ako se neko ponaša na isti način kao i mi, lako stičemo utisak da nam je sličan, da je u istom raspoloženju, pa čak i da misli iste stvari kao i mi. Postoje dva ograničenja ovog principa. Prvo se odnosi na to da odgovarate samo na pozitivne znakove govora tela. A drugo se odnosi na to da je mnogo bolje i prirodnije da uskladite duh pokreta s vašim sagovornikom, nego da ga bukvalno oponašate. Kao pravilo možete usvojiti da sačekate oko 50 sekundi pre nego što ispratite pokret vašeg sagovornika.

Podizanje obrva – kada ugledamo nekog ko nam se dopada, naše obrve se izviju u luk nagore. Takođe, ako je osoba zainteresovana za nas, ona će izvijanjem svojih obrva odgovoriti. Nije čudno ako niste nikad primetili ovaj znak. Kao što je rečeno, uglavnom se ne odigrava svesno, a uz to traje otprilike samo petinu sekunde. Stručnjaci tvrde da je podizanje obrve najneposredniji znak pozdravljanja između ljudi. Kako se ovaj znak manifestuje brzo i kratko, može se dogoditi da osoba koja vam se dopada ni ne stigne da ga uhvati. Ako želite da kontrolišete situaciju, najbolje bi bilo da sačekate da vam se pogledi sretnu, a da zatim blago izvijete obrve.

Podešavanje – obratite pažnju u kom su položaju stopala i ruke osobe koja vam se dopada. Ljudska bića teže da podešavaju svoje pokrete i položaj tela prema osobi za koju su zainteresovana. Ako nam se neko dopada, nejčešće ćemo usmeriti naš pogled, ali i telo prema njemu. Ovaj stav utiče na drugu osobu, iako ona nije svesna zašto se to dešava.


Treptanje – kao što je rečeno, zenice se šire kada smo zainteresovani. Kada se zenice rašire, veća količina svetlosti ulazi u naše oči, a to izaziva treptanje. Pokušajte da češće trepćete kada vam se neko dopadne. Ako je dopadanje uzajamno, druga osoba će nesvesno težiti da usaglasi broj treptaja sa vašim. Ovo će uticati na povećanje privlačnosti između vas dvoje.

Pre nego što iskoristite praktične savete govora tela, postoji bitno upozorenje – ne donosite zaključke isključivo bazirane na govoru tela, jer i oni mogu biti varljivi. Prekrštene ruke mogu da znače da niste raspoloženi za komunikaciju, ali mogu značiti i da vam je hladno, te pokušavate da se ugrejete. Najsigurniji znakovi koje telo odašilje su oni koje ste sami izazavali. Postavite se u skaldu sa pravilima privlačnosti i posmatrajte odgovor osoba koja vam se dopada. Tada ćete biti sigurniji u tumačenje, nego da po strani analizirate. Podešavanje je jedno od najvernijih parvila za tačno tumačenje goora tela.

Narcistički izbor partnera

Svi pravimo izbore prema nekim uzorima. Većina bar potajno sanja o ostvarenju nekih davnih ideala, i u tome nema ničeg lošeg. Međutim, mnogi ljudi se pitaju iz kojih razloga stalno prave slične izbore, zašto ih privlače osobe određenih karakternih crta, a ne neke druge, zašto su njihovi ideali baš takvi kakvi jesu? Iako postoji mnogo razloga za izbore koje pravimo, jedan deo njih se odnosi na potragu za onim što smo imali kao deca ili onim o čemu smo kao deca sanjali.

Davne 1914. godine, Frojd je razvio teoriju izbora bračnog/romantičnog/seksualnog partnera i naglasio da nema čoveka na kog ne utiču njegova nesvesna iskustva iz detinjstva pri tom izboru. On opisuje narcistički izbor partnera kao izbor u kom osoba uzima sebe kao uzor, odnosno zaljubljuje se u nekog ko je nalik njoj samoj. Navodi i da postoji «oslanjajući» (anaklitički) izbor partnera, koji se javlja kao nadoknada za majku. Prema tom izboru biraju se partneri na koje se možemo osloniti. Frojd kaže da su «oslanjajućem» izboru skloniji muškarci, a narcističkom, odnosno samoljubivom su sklonije žene. Kako je narcistički izbor partnera uopštio na sve ljude, Frojd je naveo nekoliko podvrsta u tom izboru. Tako, on ističe da narcistički tip može voleti:

ono što je on sam – nekoga čija je ličnost naizgled vrlo slična njegovoj
ono što je nekad bio – nekoga ko podseća na njega dok je bio dete
ono što bi on želeo biti – u smislu idealne verzije sebe
ono što je nekad bilo deo njega –beba po rođenju ne shvata da su ona i majka dve zasebne celine, već posmatra majku kao deo sebe. Prema tome, narcistički izbor partnera može da se vrši prema uzoru na svoje roditelje iz najranijeg detinjstva
Naravno, pogrešno bi bilo shvatiti da ljudi biraju svoje partnere samo na osnovu svojih nesvesnih težnji. Ljudi svesno biraju, na osnovu kriterijuma koji su njima važni, takođe biraju i sa svog predsvesnog nivoa. Predsvesni izbor može biti kada se žena udaje i iz ljubavi, ali i delom što želi što pre da pobegne od svojih roditelja. Međutim, psihoanalitičari veruju da svi mi biramo i nesvesno. Tako, Herbart Strean navodi da su česti slučajevi svađa između supružnika, jer se oni na svesnom nivou ne slažu, ali  kada se dublje zađe u njihov odnos ispostavlja se da partneri nesvesno imaju slične sklonosti i da ih to održava u vezi.

Narcizam i seksualnost

Kultura u kojoj živimo ima jak uticaj na seksualne i intimne veze među ljudima. U današnje vreme se sve više propagira individualnost, dok je nekad negovana porodična kolektivnost. Sada su ljudi mahom karijeristi. Poznat nam je feministički pokret koji se bori za prava žena. Žene ulaze u poslovni svet i takmiče se s muškarcima. Istovremeno, žene su i dalje i supruge i majke, ali istrajno insistiranje na ravnopravnosti polova može doprineti teškoćama i kod žena i kod muškaraca. Žene su često pretrpane poslovima ako pokušavaju i da grade karijeru i da budu uspešne roditeljske figure. S druge strane, muškarci se često osećaju istisnuto iz porodice ili svoje uloge hranitelja porodice. Mnogim muškarcima samostalna uspešna žena uliva strah i ruši samopoštovanje. Obrasci muško–ženskih uloga su se na jedan način gradili generacijama, a sada se sve menja u novonastalom društvenom poretku. Porodica više nema onaj značaj koji je imala. Deca grade uzore i idela prema modelu medijskih ličnosti, paralelno s ugledanjem na roditelje koji su sve odsutniji iz doma i posvećeni građenju svojih karijera. Prihvataju se socijalne i profesionalne uloge koje nameće društvo i još u ranom detinjstvu počinje globalno poistovećivanje sa propagiranim načinom uspeha. Pitanje je kakve se veze grade u ovakvom društvenom poretku i gde je mesto seksualnosti? Svi ljudi svoju ličnost stvaraju kroz poistovećenja. Nekada, kada nije bilo medija, osnove za poistovećenja su bili roditelji i nekoliko bitnih osoba iz okoline. Danas, uz sveprisutnost medija, mi se poistovećujemo sa poželjnim ulogama koje su nam nametnute. Samopoštovanje ljudi u velikoj meri zavisi od uspeha u poistovećenju sa datom ulogom. To znači, kako navodi Zvonko Đokić, «da sopstveni identitet ne proizlazi iz postepenog približavanja autentičnoj individualnosti, već od očuvanja i jačanja prihvatanja uniformisane konvencionalnosti.» Tako nastaju brojni konflikti unutar osoba koje teže da ostvare svoje ideale. Dolazi do neprestanog poređenja sa svojim idealima i samopoštovanje zavisi od toga koliko je pojedinac uspeo da im se približi. Osobina unutrašnja energija se troši na «površna» poistovećenja i ostaje veoma malo energije za istinska ulaganja u emocionalne odnose. Tako izgleda svet narcisa. No ipak, narcis uspeva da uđe u emocionalni odnos i ostavri nekakvu seksualnu vezu. Međutim, ovi odnosi ne podrazumevaju autentičnost, pravu ljubav i poštovanje individualnosti druge osobe. Naprotiv, oni su sve suprotno od toga. Narcis nema stabilan identitet, niti uporište u sebi, i kao takav on je spreman da mnogo toga traži, ali nije sposoban da daje. Poštovanje tuđe individualnosti za narcisa nije moguće i to ne zato što je narcis loša osoba. To je besmisleno reći. Poenta je u tome da on toliko svoje životne energije rasipa u pokušajima da se uklopi u društvene uloge, da prosto nije u stanju da autentično daje, prima i da uzima u obzir svog partnera.

Ljubav u narcističkom odnosu ostaje kao uspomena na odnos s roditeljima. Duboko u nesvesnom delu ličnosti dolazi do goreopisanog narcističkog izbora partnera, kako bi se ta izgubljena ljubav iz detinjstva ponovo realizovala. Umesto autentične lubavi, partneri održavaju vezu kroz veoma neautentično igranje uloga. Oni kroz vezu održavaju svoje samopoštovanje i klimavi identitet. Ovakva veza se, i pored brojnih nesuglasica, često održava jer bi slom takve veze za partnere mogao da znači gubitak samopoštovanja i kakvog-takvog identiteta. Dakle, veza se održava iz straha, a ne iz ljubavi, odnosno iz potrebe, a ne iz želje. Možemo reći da kod narcistički organizovanih ličnosti glavni motiv zbližavanja nije ljubav, već strah.

Tako ovo društvo koje navodno propagira individualnost, zapravo nije uspelo da dovede do iste. Pre bi se moglo reći da ljudi u stalnoj težnji za individualnošću gube svoju suštinu i sve više bivaju udaljeni od sebe i od drugih. Ne samo da nisu samostalni, već su oštećeni, usamljeni, krhki i uplašeni i, prevashodno, prilično nesvesni sami sebe.