субота, 28. март 2015.

Zasto Ljubav boli?


Iako se uzvraćena ljubav ubraja u pozitivna, tačnije prijatna osećanja, ona je nerazdvojivo povezana i sa povremenim neprijatnim emocionalnim stanjima koja se često neodređeno nazivaju „ljubavna bol”. Zašto ljubav mora povremeno i da boli?

Za razliku od osećanja zaljubljenosti koje je zasnovano na psihološkom mehanizmu idealizacije, osećanje ljubavi je zasnovano na mehanizmu emocionalnog vezivanja. Formula emocionalnog vezivanja jedne osobe za drugu je dvostruka: prijatnost u prisustvu, neprijatnost u odsustvu voljene osobe. Kada bi osećali samo prijatnost u prisustvu osobe koju volimo, a u njenom odsustvu bili ravnodušni, tada ne bismo imali motiv da tražimo njeno društvo. Da bi bila čvrsta, emocionalna veza je i negativno određena, kao neprijatnost u odsustvu voljene osobe. Ta neprijatnost nas motiviše da potražimo voljenu osobu i uživamo u njenom prisustvu.

Kada zavolimo neku osobu, mi je „naseljavamo” u našem unutrašnjem svetu, tako da nam postaje „značajni drugi”. Posledica je da kada ona nije fizički prisutna, mi o njoj mislimo, pitamo se šta radi, kako joj je. Tada osećamo kako nam ona nedostaje.

Dečja ljubav je opterećena strahom od odvajanja, to jest separacijskim strahom. Ono je intuitivno svesno da je zavisno od odrasle osobe koja ga voli i štiti, da ne može da preživi bez nje. Zato se ono emocionalno vezuje na zavisnički način. Ono je povremeno uplašeno da će se trajno razdvojiti od zaštitnika, da će se izgubiti, biti ukradeno, oteto, odvedeno, da će njegov staratelj otići ili umreti.

Kada je ljubav uzvraćena uvek postoji mogućnost da drugi prestane da voli, pojavljuje se strah od gubitka ljubavi. To nekada može da bude osnov ljubomore zbog koje – što se često zaboravlja – prvenstveno trpi onaj koji je ljubomoran.

Kada jedan od partnera umre ili odluči da raskine ljubavnu vezu ili brak, tada se pojavljuje osećanje tuge, žalost koja je takođe nerazdvojiva od ljubavi. Zamislite kako bi izgledalo kada tuga ne bi postojala? Kakva bi to bila ljubav kada bi dugogodišnji partner ravnodušno prihvatio informaciju da ga drugi ostavlja ili da je drugi umro?

Psihološka funkcija tugovanja je u emocionalnom razvezivanju osobe koja još voli onoga koga više nema ili koji je otišao. Zato što je ljubavno vezivanje dubok proces, i razvezivanje mora da bude duboko. Iz tog razloga je tugovanje proces, raspoloženje koje u svojoj intenzivnoj fazi traje šest nedelja.

Sva ova neprijatna osećanja spadaju u onu vrstu ljubavne boli koja nekako prirodno ide uz ljubavne veze, tako da je možemo smatrati nužnom. Nažalost, ljudi su veoma kreativni u pridodavanju nepotrebne ljubavne boli svojim raznoraznim iracionalnim uverenjima: „Ako me ona više neće, ja ništa ne vredim” i sličnim. 

Zoran Milivojević

уторак, 24. март 2015.

Kako da naučite da postanete asertivni


Asertivnost je stav i način ponašanja u bilo kojoj situaciji u kojoj treba da izrazite svoja osećanja, zatražite ono što želite i kažete ne kada nešto ne želite.


Veliki broj ljudi tokom svog odrastanja nije izgradio asertivni stav zbog čega se vrlo često nalaze u situaciji u kojoj ne umeju da se izbore za svoja prava. Neasertivno ponašanje podrazumeva da se pokoravate tuđim željama i na taj način oduzimate sebi pravo da se izborite za sopstvene interese (tzv. submisivno ponašanje) ili  da agresivno reagujete kada su vaši interesi ugroženi. „Zlatna sredina“ između ova dva vrlo uobičajena načina reagovanja jeste upravo asertivno ponašanje.

Postati asertivan znači postatati svestan sebe i spoznati svoje želje. Ova spoznaja počiva na ideji da je vaše pravo da zatražite ono što želite. Ako ste asertivni, svesni ste svojih prava koja imate kao ljudsko biće. Vi poštujete sebe i svoje potrebe, jednako kao druge osobe i njihove potrebe. Asertivno ponašanje predstavlja način da razvijete samopouzdanje i da steknete veće uvažavanje od strane ljudi sa kojima ste u svakodnevnom kontaktu.

U okviru Kognitivno bihejvioralne terapije koju praktikujemo u savetovalištu Ekvilibrijum postoji čitav jedan terapijski program koncipiran tako da klijente opremi veštinama asertivnog ponašanja koje će im osigurati da se na samopouzdan način izbore za svoja prava. Kroz takozvani asertivni trening koji je sve popularniji u svetu stiču se socijalne i komunikacijske veštine koje osobu osposobljavaju da otvoreno drugima saopšti svoje želje ili osećanja i na taj način ostvari svoje ciljeve. Teme koje asertivni trening najčešće pokriva odnose se na sticanje asertivnih veština u sferi poslovnih i ljubavnih odnosa.


U ovom odeljku daćemo vam neke praktične savete o tome kako da se ponašate asertivno. Na ovaj način bićete u prilici da sagledate kako izgleda trening asertivnosti. Međutim, pre nego što pređemo na praktične savete, važno je da se upoznamo sa ličnim pravima koja kao ljudska bića imamo. Koliko god da vam se možda čini da se ona podrazumevaju, često smo skloni da na neka od njih zaboravimo ili da imamo teškoće da ih ostvarimo. Učenje asertivnih veština uvek započinje sa podsećanjem na prava koja imamo i koja nastojimo da ostvarimo kroz asertivnost.

Lista ličnih prava


Imam pravo da zatražim ono što želim.

Imam pravo da kažem ne na molbe ili zahteve koje ne mogu da ispunim.

Imam pravo da izrazim sva svoja osećanja, pozitivna ili negativna.

Imam pravo da se predomislim.

Imam pravo da napravim grešku i da ne budem savršen/a.

Imam pravo na sopstvene vrednosti i standarde.

Imam pravo da kažem ne  za bilo šta na šta nisam spreman/a, što mi se ne čini bezbednim ili što ugrožava moje vrednosti.

Imam pravo da odredim sopstvene prioritete.

Imam pravo da ne budem odgovoran/a za tuđa ponašanja, postupke, osećanja ili probleme.

Imam pravo da se naljutim na nekoga koga volim.

Imam pravo da budem u potpunosti to što jesam.

Imam pravo da budem uplašen/a i da kažem: Ja se bojim.


Imam pravo da kažem: Ne znam.


Imam pravo da ne opravdavam i ne obrazlažem svoje ponašanje

Imam pravo da donosim odluke na osnovu svojih osećanja

Imam pravo na potrebu za sopstvenim prostorom i vremenom za sebe.

Imam pravo da ne budem okružen/a ljudima koji me vređaju i zlostavljaju.

Imam pravo da imam svoje potrebe i želje koje će drugi poštovati.

Imam pravo da se prema meni odnose sa poštovanjem.

Imam pravo da budem srećan/a.

Afirmacije i ostvarenje ovih prava vrlo često podrazumeva učenje na koji način da se postavimo prema ljudima sa kojima svakodnevno komuniciramo. Evo nekih praktičnih saveta na koji način da se zauzmete za sebe.

Razvijanje neverbalnog asertivnog ponašanja


Neverbalni aspekti asertivnosti na koje možete da obratite pažnju prilikom komunikacije sa drugima jeste gledanje direktno u osobu kojoj se obraćate. Gledanjem u pod ili u stranu šaljete poruku da ste nesigurni. Suprotno ekstremno ponašanje „buljenje“, takođe nije korisno jer druga osoba može da se oseti ugroženom.

Važno je i da imate otvoreno umesto zatvorenog držanja. Ako sedite, nemojte prekrštati noge ili ruke. Ako stojite, stojite uspravljeno na obe noge. Stojite direktno ispred osobe umesto da se sklanjate sa strane. Dok komunicirate, nemojte da izmičite ili se udaljavate od druge osobe. Doslovno morate da ostanete na svom mestu.

Ostanite smireni. Izbegavajte da se suviše emocionalno uznemirite ili uzbudite. Ako ste ljuti, oslobodite se ljutnje negde drugde pre nego što pokušate da budete asertivni.

Vežbajte ove navedene neverbalne veštine sa prijateljem kroz igranje uloga u situacijama koje zahtevaju asertivno ponašanje.

Razvijanje asertivnih rečenica


U svakodnevnom životu sigurno ste se često našli u situaciji kada vam nečije ponašanje smeta a vi sputavate sebe da izrazite svoje neslaganje. Verovatno ste nekada pustili osobu da vas preskoči u redu u kome čekate, bilo vas je sramota da partneru/partnerki kažete da vam nešto smeta, suzdržavate se da postavite pitanje na predavanju, teško vam je da izrazite negativna osećanja ili da od nekoga zatražite pomoć kada vam je to potrebno. U našim životima postoji čitav niz situacijama u kojima nam je nezgodno da tražimo ono što želimo ili da odbijemo ono što ne želimo. Učenje asertivnih rečenica jedan je od načina da se snađete u ovim situacijama.

Kako biste se izborili sa ovim situacijma važno je da iznesete svoju molbu. Ovo je najbitniji korak u razvijanju asertivnosti. Jednostavno kažite šta je ono što želite (ili ne želite) direktno i otvoreno. Evo nekih upustava za asertivno iznošenje molbi:

Upotrebite asertivno neverbalno ponašanje koje smo već opisali. Stanite uspravno, uspostavite kontakt očima i radite na tome da ostanete smireni i sabrani.

Iznesite zahtev na jednostavan način. Biće dovoljno jedna ili dve rečenice koje je lako razumeti. Npr. „Volela bih da me ne prekidaš dok pričam“

Izbegavajte da tražite više stvari istovremeno.

Budite određeni. Zatražite tačno ono što želite, ili vas osoba kojoj se obraćate može pogrešno razumeti.

Upotrebljavajte „Ja izjave“ u obliku: Voleo/la bih, Želim, Značilo bi mi… Veoma je važno da izbegavate da upotrebljavate  „Ti izjave“ u trenutku kada iznosite molbu. Izjave koje sadrže pretnju ili pokušaj prinude (Uradićeš to ili u suprotnom…) dovešće do toga da osoba zauzme odbrambeni stav i umanjiće šansu da dobijete ono što želite. Dakle, važno je da fokus vaše molbe bude na onome što vi želite i u vezi sa tim kako se vi osećate umesto da predstavlja diktat kako bi tuđe ponašanje moralo da se pokorava vašoj volji.

Protestvujte protiv ponašanja, ne protiv ličnosti. Kada protestvujete protiv nečega, vodite računa o tome da protestvujete protiv tačno određenog ponašanja, ne protiv njene ličnosti! Važno je da osobi stavite do znanja da imate problem sa onim što ona radi ali ne i sa tim kakva je on ili ona osoba. Npr. Umesto da kažete „Mislim da si neodgovoran što me ne nazoveš da kažeš da ćeš kasniti“ korisnije je da kažete „Imam problem sa tim što me ne pozoveš da kažeš da ćeš zakasniti“. Na ovaj način stavljate osobi do znanja da je poštujete ali da vam se ne sviđaju neka njena ponašanja. Sa druge strane, kada osuđujete njenu ličnost zbog izvesnog ponašanja dovodite je u situaciju da se brani što stvara uslove za dalje produbljivanje konflikta. Kada protestvujete protiv nečijeg ponašanja, neka vaša žalba uvek bude praćena pozitivnom molbom, poput: „Volela bih da ne kasniš kada se dogovorimo da se vidimo“

Nemojte se izvinjavati zbog sopstvenih želja. Kada želite nešto da zatražite, učinite to direktno. Recite: „Želeo/la bih da uradiš…“, umesto „Izvini, da li bi mogao….“ Kada želite da odbijete nečiji zahtev, uradite to direktno ali učtivo. Nemojte se izvinjavati ili opravdavati. Jednostavno recite; „Ne hvala, ne, nisam zainteresovan/a…“ Ako druga osoba pokuša da izvrši pritisak na vas, jednostavno ponavljajte svoj odgovor sve dok joj ne postane jasno da zaista tako i mislite. Ovaj metod popularno se zove „pokvarena ploča“ i veoma je koristan u situacijama kada vas prodavci vrbuju da kupite njihov proizvod.

Iznosite molbe, ne zahteve ili naredbe. Asertivno ponašanje podrazumeva da uvek poštujete prava i dostojanstvo druge osobe. Iz tog razloga asertivne rečenice uvek su pre u formi molbe a ne zahteva. Zahtevi da se neko ponaša na drugačiji način predstavlja agresivni vid ponašanja koji teško da će vam omogućiti da ostvarite svoje želje i stoga je veoma važno da vaše asertivne rečenice budu izrečene u vidu molbi a ne naredbi.

Kao što vidite učenje asertivnog ponašanja može da vam bude od koristi u širokom spektru situacija, od snalaženja u situacijama kada je prodavac veoma navalentan do učenja kao da se postavite prema šefu, poslovnom partneru ili partneru/partnerki.

Naveli smo vam samo par praktičnih saveta koji vam omogućavaju da se asertivno postavite. Ipak, najsigurniji način da steknete asertivne veštine jeste kroz asertivni trening koji predstavlja iskustveni vid učenja. Jednom kada kroz ovaj trening naučite da se postavite asertivno, ove veštine postaće vaše trajno vlasništvo i osposobiće vas da se otvoreno izborite za svoje ciljeve kao i da bez osećanja krivice odbijete predloge drugih za koje smatrate da nisu u vašem interesu.

Jedan od sastavnih delova asertivnog treninga jeste i rad na emocionalnim problemima koji leže u osnovi neasertivnog ponašanja. Ljudi su skloni da iz straha da ne budu odbijeni ili da ne naiđu na tuđu kritiku, rade sve ono što drugi od njih zahetavaju. Asertivni trening između ostalog uči vas i kako da se ne osećate krivim kada odlučite da stvari radite po svom a ne po tuđem nahođenju.

Sve one koji na osnovu navedenih informacija procene da bi mogli imati koristi od asertivnog treninga savetujemo da se jave našem savetovalištu i zakažu asertivni trening.


Literatura: Priručnik za prevazilaženje anksioznosti i fobija, Dr Edmund Born

Raskid - kako znamo kad je gotovo


"Jedna klijentkinja, koja prolazi kroz veoma traumatičan prekid emotivne veze, postavila mi je dva veoma značajna pitanja koja postavljaju skoro svi koji prolaze kroz raskid. Prvo je bilo – kad će ova tuga da prođe? A drugo – kako da znam da radim pravu stvar?


Oba pitanja su neraskidivo povezana i odgovor je u suštini lak. Kad shvatiš da radiš pravu stvar, bol počne da jenjava. Sve dok agonija odlučivanja stoji u vazduhu, u stomaku ostaje tupi osećaj straha i nesigurnosti.


Bez obzira na polnu pripadnost, inicijativu i finalnu odluku, raskid teško pada i jednom i drugom partneru u vezi. Neki autori porede prekid dugotrajne emotivne veze sa smrtnim slučajem u porodici, pri čemu onaj koji je ostavljen ima utisak da je izgubio nekog ko je iznenada nastradao pa ostaje u osećanju neverice i šoka, dok onaj koji ostavlja oseća tugu ali i izvesno olakšanje, kao nakon gubitka voljene osobe koja je dugo bolovala i puno patila.

Zato je, kada do razmišljanja o raskidu dođe, veoma važno da ispoštujemo zajedničku prošlost i da i sebi i drugom olakšamo kroz praćenje nekoliko jednostavnih saveta.

Na samom početku, večiti savet – recite kako se osećate.
Kada se nakupi dovoljno stvari da negativni aspekti veze nadmaše one koji su pozitivni važno je o njima razgovarati, važno je nezadovoljstvo izložiti i razložiti. Pritom važe ista pravila kao i pravila kada smo se voleli – rečenice u prvom licu i bez optuživanja. Ta osoba sa kojom više ne možete da budete, ista je osoba koja vam je priuštila neke zaista divne trenutke. Nema potrebe da se priča završi u ružnom tonu, i da izgovorite neke stvari zbog kojih ćete, kada se strasti smire, zažaliti.

S druge strane, najgore što možete sebi da uradite na kraju jedne ljubavne priče je da odete a da mislite da ste ostali neshvaćeni. Recite sve, i recite jasno. Ko zna, možda to bude pokretač za neku neverovatnu promenu. Ukoliko ne, bar odlazite bez ostavljenih nedoumica.

Saslušajte.
Jeste teško slušati u situaciji preplavljenoj osećanjima besa, razočarenja i napuštenosti, ali misli i osećanja druge osobe takođe su važne, a empatija u tom trenutku može biti korisno sredstvo za sagledavanje stvari iz perspektive drugog.

Razmišljajte pozitivno.
Možda deluje paradoksalno u ovom kontekstu, ali negativne ideje koje vezujemo za život van partnerskog odnosa podjednako su zaslužne za održavanje u stanju neizvesnosti i nespremnosti za konačne korake kao i stara osećanja i nedoumice vezane za mogućnost promene. Strah od samoće nekad je jači motivator za ostanak u vezi od samog kvaliteta veze a to je naprosto pogrešno. Recite sebi jednostavne stvari poput one da se život ne završava sa ovom vezom i da ovo zapravo nije kraj već jedan novi početak. Koliko god banalno zvučale, vašem mozgu će biti jedina istina, on će je usvojiti, i u trenucima slabosti vratiti vam je kao nešto što će vam pomoći da prebrodite dan.

Dajte sebi vreme da tugujete.
Pripremite se unapred. Izlazak iz veze nije jednostavan bez obzira na to koliko dobrih argumenata imamo. Neko odlazi iz našeg života, neko ko je bio važan i ko je imao svoju ulogu i funkciju. Neko ko je bio podrška ili ko je jednostavno bio drag i zabavan. U svakom slučaju, dozvolite sebi malo vremena da ga/je otpratite iz  svog života. Odredite vremenski period od nekoliko meseci kada je ok da povremeno plačete, da gledate stare slike i da slušate ljubavne pesme. Kada date sebi dozvolu da tugujete, iznenadićete se kada u jednom trenutku shvatite da je rok koji ste sebi zadali zapravo predugačak.

I na kraju, potapšite sebe po ramenu i planirajte dalje.
Posle svake emotivne veze izlazimo sa ponekim ožiljkom, ali i sa velikim novim životnim iskustvom. Dotakli smo jednu osobu na veoma intiman način i ta osoba je dotakla nas. Samo to je činjenica koja oplemenjuje, koja nas čini bogatijim.

Nastaviti dalje na funkcionalan način znači imati svest o predhodnim iskustvima, kakva su bila i šta su dobro donela; preuzeti odgovornost (ili deo odgovornosti) za njihov ishod i oprostiti drugom što nije ispunio naša očekivanja; izvući pouku o novim snagama koje ste demonstrirali, a koje niste ni bili svesni da posedujete i prihvatiti ih kao sastavni deo sebe. Sa takvom završnicom možete lakše  i bez gorčine dalje, a kada budete ulazili u sledeći emotivni odnos učinićete to na jedan nov, drugačiji i bogatiji način."

Iva Branković, porodična savetnica

Strah od odbacivanja


Strah od odbacivanja i osećanje povređenosti i ljutnje koji se javljaju kao posledica odbacivanja od strane osobe čiju naklonost želimo u svojoj osnovi imaju pretaranu potrebu za ljubavlju. Želja za ljubavlju pretočena u imperativ i zahtev da ljubav moramo imati i da bez nje ne možemo biti srećni, košta nas nezdravih emocija kao što su ljubomora, posesivnost, mržnja, osećanje odbačenosti i niže vrednosti, povređenosti….


Preterana potreba za ljubavlju svojstvena je osobama koje kroz sticanje ljubavi pokušavaju da kompenzuju svoje bazično osećanje inferiornosti. Formula kojom se vode kroz život podrazumeva da sopstvenu vrednost izjednačavaju sa količinom tuđe pažnje i naklonosti koju su stekle. Iz tog razloga, one su u večitom strahu da će od strane drugih ostati neprimećeni i odbijeni. Njihovi napori da steknu ljubav zapravo se svode na napore da steknu sigurnost kroz ljubav.

Aposolutistički zahtev da u životu moraju imati ljubav, onemogućava spontanost i fleksibilnost u izboru partnera. Osoba gonjena potrebom da stekne ljubav, iz same ljubavi ne crpi snagu i inspiraciju kao što to može biti slučaj kod ljudi koji ljubav samo žele ali ne misli i da moraju da je imaju. Osobe koje ljubav vide kao životnu potrebu kompulsivno je traže svuda gde mogu da je nađu i vođeni tom potrebom njihovi kriterijumi pri izboru partnera nisu ni njima samima jasni. Tako će na primer, devojka iz očajne potrebe da ima dečka i na taj način stekne sigurnost pristati da bude sa svakim ko joj ponudi svoju naklonost, ne razmišljajući šta je to što ona stvarno želi. Jedino što u toj ponudi ona vidi jeste izlaz iz osećanja praznine i bazične bezvrednosti koja je i tera da da uđe u odnos. Velika razlika postoji između «želim da budem voljen/a i uživam u tome što sam voljen/a» i «moram biti voljen/a po svaku cenu» kao i između nekoga ko jede zato što ima dobar apetit, pa može da uživa u hrani i da je bira, i između osobe koja gotovo gladuje pa mora jesti svaku hranu bez razlike i platiti bilo koju cenu za nju. Potreba da budemo voljeni ograničava spontanost i raznovrsnost u izboru i stvara mnogo veću osetljivost na svaku naznaku da se nekome ne dopadamo.

Osobe koje samo žele da budu voljene osećaće tugu i povređenost kada naiđu na nenaklonost i odbijanje od strane osoba koje su im u životu bitne i koje vole (partneri, članovi porodice itd). Osobe vođene imperativom da ljubav moraju imati, osećaće preosetljivost na odbacivanje ( ili samo na male znake nenaklonosti) od strane svake osobe, pa čak i one koja im se ne sviđa mnogo. Njihova osećanja i celokupno njihovo ponašanje organizovano je tako da njihova egzistencija, sreća i sigurnost zavise od toga da li su voljene ili nisu.

Osetljivost na odbijanje i osećanje povređenosti naročito su primetni kada se ovakva osoba nađe u vezi. Svaki mali znak odbijanja shvata se kao katastrofa. Čak i kada je odnos umeren i na izvestan način siguran, ako nije prožet stalnom pažnjom, shvata se kao odbijanje.

Osetljivost na odbijanje javlja se na svaku sitnu stvar kao što je promena termina sastanka, čekanje na partnera ukoliko kasni, ukoliko ne odgovori na sms u roku od minut, neslaganje sa mišljenjem, svako nepovlađivanje željama…

Ono što ih čini tako osetljivim na odbacivanje jeste način na koji ga vide. Svako, čak i malo neslaganje sa stvarima onako kao su ih oni zamislili, vidi se kao ponižavajuće. Devojka koja čeka dečka na sastanku duže od deset minuta, postaje povređena i puna gneva jer je za nju ovaj gest kašnjenja krajnje ponižavajući. Ona ga vidi kao akt nepoštovanja i pokazatelj da u vezi nešto nije u redu. Dakle, odbacivanje se može videti u svemu i svaki mali gest neslaganja vidi se kao pretnja za vezu.

Najčešća reakcija na ono što se opaža kao odbacivanje jeste ljutnja, povređenost, osvetoljubivost, mržnja, depresija…Neprijateljske reakcije mogu se javiti ne samo na odbacivanje nego i na očekivanje odbacivanja. Tako osobe koje su osetljive na odbacivanje jer u njemu vide direktnu vezu sa sopstvenom vrednošću razmišljajući « ako on/ona ne želi da bude samnom, to znači da samnom nešto nije u redu» preduzimaju niz odbrambenih ponašanja kako bi izbegle zamišljeni užas odbacivanja. Ova ponašanja najčešće se manifestuju kroz prikrivanje osećanja i prikazivanje pred sobom i drugima hladnijim i manje zagrejanim nego što je to stvarno slučaj. Ovakva ponašanja koja štite od potencijalnog odbijanja vrlo često se odigravaju na manje-više nesvesnom nivou.

Nije retkost da srećemo devojke koje se izdaju za super kul emancipovane «ženske» koje su nezainteresovane za muškarce. One deluju hladno i sigurno u sebe. Vrlo često ova maska je upravo ono ispod čega leži strah od odbacivanja.

Sličnu stvar nalazimo i kod mačo muškaraca koji deluju nezainteresovano za bilo kakvu ozbiljnu vezu. Oni su spremni za ono što zovemo «šemom» ali svaka prava veza za njih je sasvim neprihvatljiva. Oni zajedno sa svojim drugarima vole da se šale na krajnje šovinistički način, omalovažavajući ženski pol….Ubeđujući sebe da žene manje vrede i da im ne trebaju u životu «odigravaju» ulogu koja im pomaže da izbegnu potencijalno odbacivanje ukoliko bi se zapravo upustilil u ozbiljnu vezu sa devojkom.

Strah od odbacivanja može biti izražen u tolikoj meri da osoba može razviti ponašanje kroz koje će osigurati da uopšte ne bude izložena odbacivanju. Ovo izbegavanje može ići dotle da se uopšte ne obraćaju osobama suprotnog pola, recimo ni u kafiću kada za susednim stolom sedi devojka ili dečko od koga bi želeli da zatraže upaljač. Osobe koje se plaše odbacivanja, izbegavaće da se upuste u emotivni odnos sve dok nisu u potpunosti sigurni da neće biti odbačeni. Pošto je ovaku garanciju u životu teško imati, ovakve osobe vrlo često postaju potpuno emocionalno zatvorene, na taj način štiteći sebe od pretnje odbacivanja.

Strah od odbijanja, kao što smo već napomenuli može biti maskiran ležernim ponašanjem tipa «nisu mi bitne osobe suprotnog pola, sam/sama sam sebi dovoljan/a» Isto tako, ovaj strah može dovesti do niza inhibicija u ponašanju sa osobama suprotnog pola. Iz straha da bude odbijena, osoba se zatvara u sopstvenu čauru, gubeći na taj način šansu da stekne ljubav. Paradoksalno, oba odbrambena ponašanja u osnovi imaju preteranu potrebu za ljubavlju i prihvatanjem od strane drugih.

Kao što vidimo, preterana potreba za ljubavlju i strah od odbijanja koji predstavlja nužnu posledicu ove potrebe zajedno predstavljaju ozbiljan hendikep za sticanje ljubavi. Ako glumimo da nas ljubav ne zanima, drugima ćemo delovati toliko nezainteresovano i time automatski oduzeti sebi šansu da se bilo ko za nas istinski zainteresuje. Ako se sa druge strane zatvorim u sebe iz straha da ćemo biti odbijeni, odustaćemo od svake komunikacije sa osobama suprotnog pola kroz koju im možemo staviti do znanja da zapravo ljubav želimo. U oba slučaja nalazimo se u ćorsokaku i udaljavamo od šanse da u ljubavi uživamo.

Izlazak iz ovog začaranog kruga jeste da potrebu za ljubavlju pretočimo u želju. Ako ljubav samo želimo ali ne mislimo da bez nje ne možemo da živimo, bićemo mnogo slobodniji da je tražimo i nećemo na svaki znak nemogućnosti da je imamo reagovati strahom i povlačenjem.

Rešenje je u odustajanju od predstave da je ljubav vazduh bez koga ne možemo da živimo. Koliko god to poetično zvučalo u romanima, pesmama i filmovima…u realnosti je pogubno!


Mia Popić, REBT savetnica

Prvo prijatelji pa ljubavnici


"Na početku svake ljubavi trudimo se da ostvarimo kvalitetan odnos sa partnerom i u toj fazi sve ide nekako lako. Međutim, svaka sledeća etapa u vezi „razotkriva“ partnere, njihova očekivanja, potrebe, želje… Tada i počinju prve krize, kao da ljubav sa početka više nije dovoljna da reši probleme. Nova istraživanja sve češće se bave otkrivanjem recepta za ljubavnu ili bračnu sreću, a rezultati uglavnom ukazuju na to da su najvažniji trud i razumevanje obe strane. Stručnjaci često ističu kako je skladna i kvalitetna ljubavna veza bitna za svaki aspekt našeg života, jer ljubav i stabilan odnos sa partnerom daje više sampopuzdanja, utiče na to da budemo otvoreniji, sklapamo konatkte i prijateljstva, budemo srećniji i zdraviji. Više o tome kako treba da izgleda partnerski odnos, kako da prepoznamo pravu osobu, kako se ljubav razvija, koliko su bitne godine partnera… razgovarali smo sa Miom Popić, REBT psihoterapeutom.


Kako izgleda partnerski odnos koji možemo nazvati zrelim i kvalitetnim?

- Zreli partnerski odnosi oslobođeni su iracionalnih ideja i idealističkih predstava. Oni koji se istinski poznaju mogu istinski i da se vole, jer parovi koji znaju osobine svog partnera, bolje se suočavaju sa problemima. Kvalitetan odnos podrazumeva da partneri pozitivno gledaju na zajedničku prošlost kao i da se podsećaju na vrline koje jedno kod drugog cene. Oni koji neguju lepe uspomene imaju veće kapacitete za lepe emocije, a one upravo predstavljaju snažno oružje u prevazilaženju kriza. U 94 odsto slučajeva parovi koji se pozitivno osvrću na prošlost, imaće i srećnu budućnost.

Koliko je za stabilnu vezu važna komunikacija?

- I ćaskanje o sitnim stvarima je važan faktor kvalitetnog emocionalnog odnosa. Kroz ove neobavezne razgovore partneri se još više povezuju. Pored toga, važno je i da dozvole sebi da uče jedan od drugog, a prihvatanje partnerovog uticaja ne treba da se doživi kao znak slabosti već otvorenosti i razumevanja. Takođe je bitno da shvatimo da u zrelim partnerskim odnosima nema prostora za takmičenje, odmeravanje šta jedan za drugog rade ili je uradio za onog drugog. Važna je otvorena komunikacija, da umeju da razgovaraju o svim emocijama uključujući ljutnju, iritiranost, razočaranje, povređenost…

Koji je to recept za rešavanje problema, kako prevazići krizu bez teških reči i ljutnje?

- Srećni parovi svoje probleme rešavaju tako što se žale na konkretnu situaciju ili ponašanje koje im je zasmetalo, ali ne i na ličnost partnera. Ono što vezu čini srećnom jeste duboko prijateljstvo koje podrazumeva uzajamno poštovanje i uživanje. Srećni parovi su jedno drugom pre svega prijatelji, a potom ljubavnici. Oni se uzajamno prihvataju i poštuju, a prijateljstvo im omogućava da premoste probleme koji se javljaju u svakom partnerskom odnosu.

Psiholozi ističu da partnerski odnosi zavise od više faktora, ali šta je to što najviše utiče na njih?

- U razmatranju faktora od kojih zavisi način na koji se vezujemo za druge i izbore koje pravimo, svakako treba uzeti u obzir naše porodično poreklo. Iako toga često nismo svesni, skloni smo da ponavljamo slične odnose kojima smo bili svedoci tokom detinjstva. Ekstreman primer ovog „ponavljanja“ vidimo u sklonosti brojnih žena da se vezuju za problematične muškarce  (kakvi su nekada bili njihovi očevi), dok manje ekstremni primeri sugerišu da smo skloni da se vezujemo za one koji su po nekim karakteristikama slični osobama za koje smo bili vezani tokom odrastanja. Baveći se psihoterapijom često sam bila u prilici da se susretnem sa ženama koje su sklone da se vezuju za problematične muškarce. U želji da razumem šta to leži u osnovi ove sklonosti, uočila sam da je u porodičnoj istoriji ovih žena postojao već ustanovljen obrazac odnosa koji podrazumeva da žena trpi i toleriše muškarcu problematično ponašanje.

Zbog čega ove žene i pored lošeg iskustva iz porodice biraju sličan život?

- U osnovi ovakvih “pogrešnih” izbora najčešće leži sklonost da ponovimo određeni scenario iz detinjstva i da mu u sadašnjem trenutku damo drugi epilog. Na taj način žena, čiji otac je alkoholičar, koja završi u braku sa alkoholičarem ponovo proživljava ono što joj je poznato. Pokušava sada, kada je odrasla, da dokaže da može da prekroji staru porodičnu istoriju dopisujući joj srećan ishod. To je svojevrsni paradoks koji Vudi Alen opisuje ovim rečima: „Kada se zaljubimo, u sadašnjem trenutku ponovo pronalazimo osobu za koju smo bili vezani kao deca. Sa druge strane, tražimo od voljene osobe da popravi sve greške koje su počinili naši roditelji. U tom smislu ljubav se sastoji iz kontradiktornih tendencija – pokušaja da se vratimo u prošlost i pokušaja da je poništimo“. Ovo naravno ne mora da bude pravilo i nije tačno da će svaka žena koja je imala oca alkoholičara ili nasilnika nužno birati takvog partnera. Ipak, veliki broj terapeuta u praksi se sreće sa ženama koje ponavljaju određene roditeljske odnose.

Koliko je važna životna dob partnera, s obzirom na to da se s godinama menjaju i kriterijumi i očekivanja, kao i to da ljubav drugačije doživljavamo kada smo mlađi?

- Činjenica je da dok smo mlađi na ljubavne odnose gledamo drugačije nego kada smo već stekli izvesno iskustvo u partnerskim relacijama. Kod mladih postoji sklonost da na ljubavne veze gledaju kao na arenu u kojoj treba se izbore za sopstvenu vrednost, da iskažu svoju privlačnost i zavodničke atribute. Tada težimo da budemo posebni i drugačiji, a ono što je suština te zavodljive ljubavne igre jeste da se ostavi utisak nedostupnosti i poveća intezitet intrige, uzbudljivosti i nepredvidivosti. Kao što su ljudi „navučeni“ na igre na sreću ili na kocku zbog adrenalina koji ih „radi“ kada se suočavaju sa neizvesnošću i uzbudljivošću prilikom iščekivanja ishoda igre, tako i faktor neizvesnosti u partnerskim odnosima ima svoju ulogu. Što smo stariji, to smo emocionalno zreliji i imamo realnije kriterijume u izboru partnera i zdravije pristupamo ljubavnim odnosima. Učimo da ljubavne veze manje gledamo kao način da nešto dokažemo, a više kao način da se emocionalno vežemo i budemo bliski sa drugima. Ukoliko smo uvereni da su prethodni ljubavni neuspesi uvek bili posledica pogrešnih poteza drugih, da su naši pogrešni izbori bili slučajni ili posledica običnog spleta okolnosti, godine koje imamo, niti prethodna iskustva neće nam mnogo značiti.

Stručnjaci često ističu da je najveća greška kada se borimo za pogrešnu osobu, sa kojom je nemoguće izgraditi stabilan partnerski odnos. Kako da prepoznamo osobu za koju se vredi boriti?

- Pravu osobu je lako prepoznati. To je ona koja želi da bude sa nama, sa kojom lako uspostavljamo komunikaciju, delimo slična interesovanja, želje i očekivanja od odnosa. Mnoge žene sklone su da previde signale na početku odnosa koji sugerišu da je sa nekim teško uspostaviti stabilan odnos. Kada im muškarac kaže da je „užasan u vezama“, da je „slab“, „polupan“, „emotivno potrošen“ „nije za nešto ozbiljno“ ili „ne ume da voli“ one su sklone da zanemaruju ove poruke i da se upuštaju u osvajački pohod menjanja njegove prirode. Daleko je pametnije verovati im na reč i nastaviti dalje."

Kako (se) igramo u Ljubavi


Koliko god želeli iskren i blizak ljubavni odnos teško da početak ijedne ljubavi možemo da zamislimo bez kratkog taktiziranja. Dok jedni misle da su ljubavne igre potpuno besmislene, drugi jednostavno uživaju u tome da “tvrde pazar” ili “udaraju čežnju” i pritom koriste razne metode ne bi li u potpunosti razotkrili pratnera ili testirali sebe, odnosno proverili svoja osećanja. Psiholozi tvrde da upravo ljubav u nama izaziva potrebu da proverevamo partnera sitnim provokacijama, odnosno ispitujemo koliko mu je stalo, da li je ljubomoran, tolerantan, pažljiv… A istraživanja su pokazala da ove “igre” igraju svi, bez obzira na godine, kao i to da ih podjedanko iniciraju i muškarci i žene. Ipak, uvek treba znati i meru jer svako preterivanje lako može sve da upropasti.


- Ljubavne igre predstavljaju unapred osmišljene poteze u ponašanju prema osobama koje nam se dopadaju i pomažu nam da kreiramo željenu impresiju, steknemo naklonost ili se odbranimo od negativnih ishoda u ljubavnim odnosima. Neke od uobičajenih taktika su podsticanje ljubomore kod partnera, jer verujemo da ćemo na taj način dobiti dokaz koliko mu je stalo. Najčešća ljubavna igra svodi se na ulaganje napora da pokažemo da nam nije puno stalo, igrajući na kartu nedostižnosti, jer verujemo da ćemo tako podstaći drugu osobu da se više angažuje oko nas. Brojne ljubavne taktike počivaju na takmičarskim sklonostima koje su zastupljene u svim sferama savremenog društva a našle su  svoje mesto i u emotivnim odnosima muškaraca i žena. Tako se muškarac i žena, bilo da su u vezi ili na početku, takmiče se  ko će se predstaviti u boljem svetlu i ko će ostaviti bolji utisak. Sve se vrti oko upravljanja impresijom koju ostavljamo na druge.

Zbog čega ljubav uopšte izaziva potrebu za taktiziranjem i igrama?

- Potreba za takmičenjem u ljubavnim odnosima proizilazi iz zahteva za savršenstvom i posebnošću koji je u našoj kulturi nametnut kao imperativ i u velikoj meri određuje naše ponašanje. Težimo da budemo posebni i drugačiji, a nedostupnost koja predstavlja suštinu ljubavnih igara služi kao način da ostavimo takav utisak. Razlog zašto ljubavni odnosi predstavljaju teren na kome se sa lakoćom upuštamo u brojne taktike leži u činjenici da se ljubav u našoj kulturi visoko vrednuje i uverenju da količina ljubavi i naklonosti koju steknemo od strane drugih govori o tome koliko vredimo. Kao što verujemo da kroz sticanje ljubavi stičemo  vrednost,uvereni smo da odbijanje znači da ne vredimo ili da nismo vredni tuđe ljubavi. Ovaj način razmišljanja podstiče nas na igranje ljubavnih igara koje imaju za cilj da nas uvere da smo vredni ljubavi.

U kojoj fazi odnosa se najčešće taktizira i šta zapravo želi da ispita onaj koji započinje tu ljubavnu igru?

- Taktike najčešće primenjujemo na početku odnosa kada nam je naročito bitno da se dopadnemo drugoj osobi. U početnim fazama veze pribegavamo bezazlenim igricama koje se svode na ulepšavanje istine o sebi i svom životu, prikazivanju u pozitivnom svetlu… Pored toga, igrama smo skloni u različitim momentima slabosti, kada osećamo da nam veza postaje monotona ili kada verujemo da partneru nije dovoljno stalo. Tada ga stavljamo na razne „testove“ kojima pokušavamo da testiramo njegovu ljubav. Podsticanje ljubomore je vrlo popularna igra u našoj kulturi i proističe iz uverenja da bez ljubomore nema ni istinske ljubavi. Vođeni ovom formulom, skloni smo da kroz iniciranje ljubomornih scena steknemo potvrdu o tome da smo zaista voljeni.

U kojoj meri ljubavne igre mogu da budu uzbudljive, a kako to izgleda kada se pređe granica?

- Bitan faktor koji mnoge ljude tera na taktiziranje jeste njihova uzbudljivost i nepredvidivost. Kao što su ljudi navučeni na igre na sreću ili na kocku zbog adrenalina koji ih „radi“ kada se suočavaju sa neizvesnošću i uzbudljivošću prilikom iščekivanja ishoda igre, tako i u partnerskim odnosima faktor neizvesnosti ima svoju ulogu. Ono što “igre” u ljubavi čini uzbudljivim jeste osvajanje osobe koja nam se dopada i neizvesnost u vezi sa uspehom ovog pohoda. Osvajanje, zavođenje i manipulacija odlično su sredstvo da sebi dokažemo da smo vešti u ljubavnim odnosima. Ipak, važno je napomenuti da ove igre ne moraju same po sebi biti loše. Problem nastaje onda kada igra osvajanja postane interesantnija od samog osvajanja i odnosa u vezi. Vrlo često nakon što dobijemo ono za šta smo se borili gubimo interesovanje i vraćamo se na takmičarstvo koje je postalo sastavni deo ljubavnih odnosa, a na partnere gledamo kao na trofeje za dokazivanje.

Ako smo već napravili izbor i ako postoji ljubavna hemija, zbog čega su nam potrebne ljubavne igre da bi se ljubav dogodila i opstala. Zar iskrenost i bliskost nisu jednostavniji i lakši put do kvalitetne ljubavne veze?

- Iskrenost i bliskost su u velikoj meri izašli iz mode, u prilog čemu govore brojni saveti sa kojima se svakodnevno srećemo u magazinima, filmovima ili serijama koji nude gotove “recepte” kako da kroz različite trikove održimo strast u odnosu. Ovi saveti najčešće se svode na manipulativne poteze i jako malo imaju veze sa onim kako bi blizak odnos između partnera trebalo da izgleda. Neke taktike koje koriste partneri mogu biti bezazlene i zaista doprineti tome da odnos bude strastveniji i življi. Ipak, važno je praviti razliku između onih koje su bezazlene i onih koje remete odnos i otuđuju partnere.

Istraživanja pokazuju da muškarci najviše žude za onim što ne mogu da imaju, pa da zato žene često igraju na kartu neosvojivosti…

- Muškarci koji su u različitim aspektima svog života takmičarski nastrojeni, uporni i izrazito orijentisani ka cilju, ove iste sklonosti pokazuju i u ljubavnom životu. Oni odbijanje vide kao svojevrstan afrodizijak koji ih dodatno motiviše da se potrude oko svoje izabranice. Ovakvi muškarci prave oštru granicu između „lakih žena“, oko kojih ne moraju da se trude, i „finih devojaka“ koje predstavljaju izazov jer stavljaju u pogon njihove osvajačke moći. Sa druge strane, žene koje igraju na kartu neosvojivosti osete istinsku zainteresovanost kod partnera tek kada uvide da se on trudi, ne odustaje i ulaže dodatne napore na svako njeno odbijanje. Na ovaj način ona stiče potvrdu da je njemu istinski stalo, jer da nije ne bi se ni trudio.

Da li takvo ponašanje može da prouzrokuje i suprotan efekat, gde je zapravo ta granica neosvojivosti?

- Problem sa ovom igrom je što žene često nemaju meru u takozvanom „femkanju“, koje može da izazove kontraefekat, tako da muškarac odustane od pokušaja. Još jedan problem kod “igre osvajanja” je šta se dešava nakon što se odnos uspostavi. Ukoliko je za muškarca poenta igre bila samo u osvajanju, odnos će mu brzo dosaditi. Ukoliko žena, sa druge strane, dokaz ljubavi vidi samo u njegovom stalnom angažmanu oko nje, i njoj će odnos dosaditi onog momenta kada se on uspostavi i kada nema više potrebe za tim da se on bori oko nje. Tada je moguće da će posegnuti za drugim igricama, kao što je iniciranje ljubomornih scena kao “potvrdu” njegove ljubavi. Dakle, igra osvajanja može biti uzbudljiva ukoliko partneri, kada započne veza, umeju da uživaju jedan u drugome i da uspostave zreo partnerski odnos.

Nekako svi znamo da muškarac ili žena koji se već na početku veze previše otkrivaju i koji su uvek dostupni, mogu brzo da dosade…

- Određena doza neizvesnosti i neznanja o drugom poželjna je kako bi nam odnos na izvestan način bio izazovan. Interesantno nam je da postepeno upoznajemo osobu koja nam se dopada i njen svet. Ta izvesna doza neizvesnosti održava nas u odnosu i čini ga uzbudljivijim. Ovo, naravno, nije pravilo, postoje i mnogi koji su veoma otvoreni i iskreni na samom početku i koji iznose sve informacije o sebi. To da li će nam neko dosaditi otkrivanjem informacija o sebi isuviše je individualna stvar da bi se bilo šta moglo uopštiti.

U raznim studijama na temu ljubavi i zavođenja većina muškarca priznala je da najviše vole kada im se partnerka dozirano prepušta…

- Ne postoji recept u kojoj meri treba drugoj osobi da stavimo do znanja da nam se dopada ili da je volimo. Odnos ljubavi se postepeno gradi i važno je osluškivati svoje emocije, kako se one razvijaju i imati slobodu da ih otvoreno izrazimo. Mnogi su u naletu zaljubljenosti skloni da veruju da već na početku znaju da su našli pravu osobu za ceo život. Ipak, potrebno je određeno vreme kako bi nekoga zavoleli, a kada se to desi nema   potrebe za bilo kakvim doziranjem već samo sloboda da ono što osećamo otvoreno izrazimo. Dakle, umesto da taktično bilo šta doziramo, smatram da je bolje pratiti svoje emocije onako kako se razvijaju i u skladu sa njima postepeno se prepuštati odnosu.

Da li ove taktike zavođenja mogu da koriste i u već izgrađenim partnerskim odnosima kao način da osvežimo ljubavnu vezu i podsetimo se njenog uzbudljivog početka?

- Postoje načini da par osveži svoj odnos, a da to ne uključuje ljubavne igre kao što je uzajamno podsticanje ljubomornih reakcija, varanje… Nekim parovima dovoljno je da se prisete početka veze i strasti koju su osećali kada su se upoznali. Nekada je dovoljno da ponovo „odigraju“ neku od tih scena tako što će provesti veče u nekom romantičnom restoranu, izaći sa prijateljima u klub i „glumiti“ da su se prvi put sreli, otputovati negde zajedno i na taj način oživeti odnos. Ovakvi primeri takođe spadaju u taktike zavođenja, jer se partneri osvrću na zajedničku prošlost i oživljavaju neke od tih momenata, a to sve vraća strast u odnos koji je postao monoton.

M. Popić

Opsesivnost i zavisnost u Ljubavi


Opsesivna ljubav podrazumeva očajničku čežnju za voljenom osobom koja se doživljava kao specijalna, različita od svih drugih, misteriozna a posebno kao neuhvatljiva. Dubina ljubavi meri se intezitetom opsednutosti voljenom osobom. Osobi koja je opsednuta svojim partnerom ostaje malo prostora za druge težnje i interesovanja jer  preveliku količinu energije ulaže u razmišljanje o načinima kako da voljenu osobu što više veže za sebe. Bitne komponente ove vrste ljubavi su osećanja uzbuđenja, drame, strahovanja, napetosti, misterije i ushićenosti.


Kada se radi o ženama, izbor partnera najčešće podrazumeva profil muškarca koji im deluje neosvojivo i misteriozno. Njima «fini» momci, stabilni, blagi, pouzdani i zainteresovani za njih, deluju nezanimljivo i krajnje dosadno. Ovakve žene sklone su da se «lože» na nestabilne muškarce koje smatraju uzbudljivim, nepouzdane koji im se čine izazovnim, nepredvidive koje vide kao romantične, nezrele koji deluju tako šarmantno i ćutljive koji su zapravo misteriozni. Na žalost, ono što im na prvu loptu deluje misteriozno, izazovno ili šarmantno na kraju se najčešće ispostavi da je samo maska za niz emocionalnih problema.

Sa ovakvim muškarcima nemoguće je uspostaviti istinski intiman odnos. Veza sa njima uvek je osuđena na borbu da se on promeni što gotovo nikada ne uspeva. Nakon euforije zato što su uspele da «ulove» ovakvog dasu sledi borba za njegovu ljubav koju on nema kapacitete da pruži. Cela veza svodi se na jednu osvajačku igru u kojoj žena radi SVE kako bi ga privolila. Pored borbe za ljubav, bitan element ovakvog odnosa jeste i uzaludno nastojanje da obuzda njegove loše navike. Ovakvi muškarci često su navučeni na kocku, alkohol, drogu, rad, druge žene ili su prosto narcisitični i intantilni, samo traže a ništa ne pružaju zauzvrat!

U tekstu o tome kako da prepoznate da li se zabavljate sa psihopatom, opisali smo profil muškarca „alfa mužjaka“ ispod čije muževne snage može da se nalazi niz emocionalnih problema, emocionalna tupost ili u najgorem slučaju psihopatija.

Ono što je važno razjasniti jeste na koji način žene postaju opsednute ovakim muškarcima i šta je to što ih drži da ostanu u odnosu koji je ugrožavajući po njih.

Žene koje se zaljubljuju u muškarce sa problemima ( alkoholičari, nasilnici, kockari, švaleri, emotivno distancirani…) sklone su da veruju da će kroz snagu svoje ljubavi uspeti da ih promene i da im pomognu. Nakon što detektuju njihovu „grešku“ one se bacaju na misiju da promene njegovo ponašanje ili njegova osećanja. Razlog zašto ih privlače momci sa greškom leži u njihovoj potrebi da mu budu potrebne što smanjuje rizik da će ikada biti ostavljene. Bitan faktor magične vezanosti za ovakvog muškarca jeste izazov sadržan u zadatku korekcije njegovog ponašanja i nada da će ih on na kraju voleti onako kako zaslužuju.

Ovakve žene seksualno ne privlače muškarci sa kojima se ne bore. Takvi su joj dosadni. Zabrinutost, strah i bol povodom toga da li će partner ostati sa njom i da li će uspeti da ga promeni ona izjednačava sa ljubavlju. Nemir u stomaku koji oseća u ovakvoj vezi za nju je glavni pokazatelj ljubavlju. Muškarci koji su joj emotivno dostupni i bez ozbiljnijih životnih problema za nju nisu izazovni. Sa njima nema borbe, neizvesnosti i nemira u stomaku pa samim tim ni ljubavi. One ne znaju kako da se ponašaju sa muškarcima koji su nežni, pažljivi i stvarno zainteresovani za nju. Spremne su za izazov ali ne i za jednostavno uživanje u društvu muškarca. U vezi u kojoj ne mora da manerviše i manipuliše da bi je održala, ona prosto ne zna šta da radi. Pošto je navikla na uzbuđenje i bol, borbu, pobedu ili poraz, veza koja nema ove komponente za nju je suviše ukroćena da bi bila značajna. Ona se čak oseća nelagodno u prisustvu stabilnih i pouzdanih momaka.

Ovakve žene najčešće u svojoj ljubavnoj istoriji imaju niz bezuspešnih veza. Razlog za to je što se zaljubljuju u muškarce koji nemaju kapacitete da pruže ljubav i zato što one nemaju magičnu moć da ih promene. One se često nakon ovih ljubavnih brodoloma pitaju šta sa njima nije u redu, da li su možda „nevoljive“, da li su uopšte vredne ljubavi…Ne shvataju da su njihovi izbori takvi da su unapred osuđeni na propast. Sve dok ne odustanu od koncepta fatalne ljubavi i potrebe da pomažu partneru u prevazilaženju njegovih loših navika i dok ne nauče da se osećaju lagodno sa momkom kome je njena dobrobit jednako važna kao i njegova, one neće uspeti da ostvare uspešnu vezu.

Važno pitanje je zašto se one zaljubljuju u problematične momke, emocionalno distancirane i nezainteresovane?


Jedan od razloga zašto se neke žene opredeljuju za ovakve fatalne odnose, pune turbulencija i napora da pomognu partneru da „izađe na pravi put“ leži u romantizovanju patnje zbog ljubavi koja je prisutna u našoj kulturi. Od popularnih pesama do opere, od sapunskih serija do priznatih filmova i pozorišnih komada, okruženi smo sa bezbroj primera neuzvraćene i bolne ljubavi koja se glorifikuje. Takvi kulturni modeli stalno nam govore da se dubina ljubavi može meriti bolom koji ona stvara i da oni koji iskreno pate-iskreno vole.

Pored toga, uverenost u terapijsku moć ljubavi takođe ih navodi da biraju one partnere kojima su njihove terapijske usluge potrebne. One ljubav izjednačavaju sa menjanjem partnera i ako nemaju osobu pored sebe kojoj će da pomažu nemaju ni ljubav. Izvor ovakvih verovanja vidimo i u bajkama. Setite se bajke Princeza i Žaba u kojoj posle izvesnog natezanja, princeza poljubi ružnu, ljigavu i krastavu žabu, nakon ćega se ona pretvara u prekrasnog princa. Poljubac kao simbol ljubavi predstavlja terapijsku moć koju ljubav ima i koja pretvara ružno u lepo, zlo u dobro. Ovaj motiv i prikaz ljubavi kao moćnog sredstva da se neko promeni na bolje vidimo i u bajkama: Uspavana lepotica, Lepotica i Zver…

Dakle, uverenost da ljubav znači menjanje partnera na bolje jeste jedan od razloga zašto se neki ljudi opredeljuju za problematične partnere sa kojima će da ostvare odnos. Ipak, to nije jedini razlog. Koji su drugi razlozi?

Čuveni psihološki odgovor na brojna pitanja je nesrećno detinjstvo. Ipak, u ovom slučaju stvar je ipak malo kompleksnija. Verovatno ste u životu čuli za primere devojaka koje su imale očeve alkoholičare, nasilnike koje su u svom ljubavnom životu birale iste takve partnere. Nije retkost da žena koja je imala oca alkoholičara svaki put iznova bira partnera sa istim problemom. Žena čiji otac nikada nije bio emocionalno prisutan, nalazi muškarca za čijom pažnjom žudi, a ne može da je osvoji. Žena iz nasilne porodice pronalazi muškarca koji je bije.

Svako bi se zdravorazumski zapitao šta je to što je tera da sebe ponovo stavlja u situaciju u kojoj će da pati zbog istih stvari zbog kojih je patila u detinjstvu. Ono što se dešava, naravno na nesvesnom nivou, jeste da ih upravo taj bol koje nose u sebi tera da biraju iste muškarce kao što su bile osobe koje su volele u detinjstvu a koje im ljubav nisu uzvraćale ili su je čak zloupotrebljavale. To nužno ne mora biti otac već i neka druga značajna figura u životu. Koji je mehanizam u osnovi ove potrage za muškarcem koji je zapravo loš po nas?

Žene sa bolnim iskustvima sa osobama koje su u detinjstvu volele, pogrešno su shvatile da je razlog zašto im ljubav (najčešće od strane njihovih očeva) nije bila uzvraćena, u njima. One kao devojčice nisu mogle sebi da objasne da sa njihovim očevima nešto nije u redu, da su oni ti koji imaju emocionalne probleme zbog kojih ih zanemaruju ili zlostavljaju. Ono što je njihov dečiji um, kako bi objasni ovakav tretman, uspeo da zaključi jeste da sa njima nešto nije u redu i da su one te koje nešo rade pogrešno. Kod ovakvih žena prisutan je osećaj inferiornosti zato što su sebe ubedile da nepravedan tretman kome su bile izložene u detinjstvu i zaslužuju. Njihovo samopoštovanje je klimavo a ljubavi prema sebi nemaju mnogo.

Uverene da zbog svog ponašanja nisu dobile ljubav koju zaslužuju one se upliću u večitu borbu za ljubav. I ne samo da se kod njih na osnovu ovakvog iskustva u detinjstu razvila težnja da se za ljubav opsesivno bore nego i da se za tu ljubav bore na pogrešnom mestu, pored muškarca sličnog onome od koga tu ljubav nikada nisu dobile.

Na taj način, one u sadašnjosti obnavljaju one odnose koje su imale u detinjstvu u nadi da će ovog puta uspeti da se izbore za ljubav za koju su u detinjstvu ostale uskraćene. Kao da pokušavaju u sadašnjosti da postignu ono što nisu uspele u prošlosti i na taj način zaokruže celu priču i dokažu sebi da su ipak vredne ljubavi. Paradoksalno, one zapravo birajući ovakve muškarce od kojih je ljubav nemoguće dobiti, sebe utvrđuju u uverenju da sa njima nešto nije u redu i da su „nevoljive“. Kada im to ne uspe sa jednim ( alkoholičarem, nasilnikom…), nakon što ne uspeju da ga promene i izbore se za njegovu ljubav one iznova biraju sličnog i ponovo se upuštaju u borbu koja je unapred osuđena na poraz. Idući iz jednog u drugi neuspeh njihovo samopoštovanje je sve labavije, sve su više uverene da nemaju sreće u ljubavi i da verovatno ljubav i ne zaslužuju.

Kao što vidimo, brojni su razlozi koji navode osobu da teži ostvarenju partnerskog odnosa koji će karakterisati neizvesnost, borba, potreba za menjanje partnerovih loših navika. Način da se izađe iz ovog začarnog kruga u kome neuspešne veze potvrđuju da sa osobom nešto nije u redu i da nije vredna ljubavi, jeste osvešćivanje tih razloga.

Ključni korak u napuštanju ovog disfunkcionalnog ponašanja jeste izgradnja osećanja sopstvene vrednosti i samoljubavi koja je glavni preduslov za ostvarenje uspešnog i ispunjavajućeg emotivnog odnosa. Veliki broj žena koje su suočene sa ovom vrstom problema velku korist nalaze u radu na sebi kroz psihoterapiju. Kroz stučnu pomoć psihoterapeuta one uče da izgrade ljubav prema sebi. Na taj način, izgradnja ljubavi prema sebi vodi oslobađanju od opsesivne potrebe da se uspostavi odnos koji će biti obojen potrebom da drugome budu potrebne, da menjaju svoje partnere i na taj način sebi dokažu da su vredne ljubavi.


Žene koje suviše vole, Robin Norvud